Zlatna sredina

Moj autorski tekst iz današnje “Pobjede”:

Prošle godine je na internetu objavljen snimak jedne podgoričke srednjoškolske učionice. Na snimku su se vidjeli đaci kako maltretiraju profesora. Svi znamo da nije bio po srijedi izolovani incident, već da sve češće čujemo zapanjujuće priče o ponašanju srednjoškolaca, a često i mlađe djece i za mene je misterija kako je došlo do toliko radikalne promjene između ne tako davnog vremena kada je moja generacija sjedjela u đačkim klupama, i današnje djece. Sjećam se galerije svojih profesora u osnovnoj školi „Sutjeska“, počev od nastavnice geografije koja je bila čuvena po tome da tokom časa sebi sređuje nokte na rukama i nogama, do nastavnika matematike koji nas je udarao kredom po čelu, povremeno nam lupao šamare i koji je jednom malo „sporijem“ dječaku rekao kako mu je otac umro zato što je on, sin, suviše glup. Sjećam se nezdravog straha koji smo imali od njih i drago mi je što je to vrijeme prošlo.
Ali sada smo otišli u drugi ekstrem i odlutali iz doba kada su nastavnici maltretirali đake u doba u kojima im ne mogu i ne smiju ništa. Taj fenomen se, izgleda, nije dogodio samo kod nas, već su svuda u svijetu đaci ulili profesorima veliki strah u kosti. Kako bi se odbranili od nasilja u školama, Amerikanci i Kanađani su uveli sistem „nula tolerancije“, koja predviđa najstrožije kazne za one đake (i profesore) koji u učionice unose oružje ili drogu. Ta polisa je već u startu podijelila javno mjenje u dva tabora, one koji su je smatrali jedinim načinom da stvore prikladnu atmosferu u školama i one koji su je prozvali polisom „bez inteligencije“, čiji je cilj da škole pretvori u zatvore. Debata se pooštrila kroz godine, kada je novi sistem pošao korak dalje i počeo da podrazumijeva intervenciju policije u rješavanju velikog dijela školskih problema, i to ne samo nasilja.

Moja misao je: „zašto da ne?“. Ne može se profesorica od pedeset godina fizički sukobljavati sa nasilnim đakom, niti mu može oduzeti drogu ili oružje. S druge strane, ona nema pravo da ćuti i prepušta ostale đake riziku i policija bi morala da bude obaviještena i da interveniše kad god je zakon prekršen, bio u pitanju nasilni đak ili profesor koji djeci kucka kredom u čelo i povremeno lupa šamare. Zašto bi školstvo bilo prepušteno sebi?
Međutim, ukoliko bismo razmotrili mogućnost uvođenja takvog sistema, morali bismo da postavimo jasna pravila i granice, kako nam se ne bi dogodilo ono što se već neko vrijeme dešava u Americi – prepuštanje školama da odlučuju za koje sve prekršaje da zovu policiju, jer nedostatak jasnih pravila dovodi do pretjerivanja.
Tako je prije nekoliko dana u jednoj njujorškoj školi djevojčica od dvanaest godina išarala svoju klupu zelenim flomasterom i ispisala riječi: „Volim moje drugarice Ebi i Fejt. Leks je bila ovdje 1.2.10. :)“; pošto uništavanje školskog mobilijara predstavlja „grubo kršenje pravila“, škola se – u skladu sa sistemom „nula tolerancije“ – obratila policiji. Policija je maloj „prestupnici“ pred cijelom školom stavila lisice na ruke, iza leđa, i uplakanu je odvela u stanicu! I ovo nije prvi slučaj pretjerivanja. CNN kaže da je 2007. godine u lisicama odvedena djevojčica od trinaest godina zato što je na klupi napisala „Okej“, dok su njeni drugari uhapšeni zato što su lijepili naljepnice na školske zidove. U novembru je policija u Čikagu uhapsila dvadeset petoro djece koja su se u menzi gađala hranom, a u skladu sa polisom „nula tolerancije“ djeca su redovno novčano kažnjavana zbog kašnjenja u školu.
Na stranu ovi nakaradni primjeri koji se odvijaju preko okeana, mislim da bi se kod nas mogla naći neka zlatna sredina između onoga što je nekad bilo i onoga što imamo danas, između diktature i anarhije. U doba kada su djeca sve više prepuštena ulici, televiziji i kompjuteru, škole i profesori nemaju previše šanse da se izbore protiv opšteg nevaspitanja koje vlada današnjim generacijama. Ali to ne znači da treba da budu nezaštićeni od nasilja i bezobrazluka. U prošlogodišnjem slučaju iz Podgorice koji je završio na internetu, intervencija policije bi bila više nego prikladna i to ne bi bilo pretjerivanje poput američkih hapšenja zbog pisanja po klupi i gađanja hranom.
A što se tiče mene, koja sam se uvijek sa zgražavanjem prisjećala ponašanja nekih svojih nastavnika, danas sam u situaciji da ih branim kad god ih roditelji kritikuju. Ja ne bih rado obavljala njihov posao i, da sam na njihovom mjestu, ne bih lako pronalazila motivaciju da budem izvrstan vaspitač i da im služim kao primjer. Ne u tim uslovima, ne za takvu platu.