Zakon o pušenju na javnim mjestima

Kad god se pomene tema pušenja, svi pušači koji me poznaju prevrću očima i mole me da pričamo o nečemu drugom.

Činjenica je da na tu temu nijesam nimalo nepristrasna, već naprotiv: pristrasna sam do te mjere da, kad bih upecala zlatnu ribicu, jednu od želja bih potrošila na to da pušenje nestane sa zemaljske kugle i da ga nikad više ne mogu izmisliti.

Čitam u novinama da će u Crnoj Gori konačno da sprovedu zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima. Živi bili, pa vidjeli! Sjećam se kad je trebalo da se uvede u Italiji, gdje je pušenje jednaki kult kao i kod nas; kukalo se na svaku stranu. A onda su zakon uveli (i sproveli) i odjednom su i okorjeli pušači počeli da ga hvale! Kažu, mnogo je prijatnije u diskoteci, mnogo je prijatnije u kafiću, u restoranu, i tako dalje.

Kod nas pušači tvrde da bi zabrana pušenja na javnim mjestima ugrozila njihova prava. A šta je sa mojim pravima? Od svih pušača koje poznajem, bar 90% bi voljelo da prestane, ali ne može. Samo 10% nema nikakvu želju da se riješi te navike. Dakle, 90% njih je svjesno da radi nešto što je škodljivo i ružno, ali smatra da zakon treba da ispoštuje njihova prava, a ne prava nepušača, kojem nameću posljedice svog poroka. Kažu: ako ti smeta dim, nemoj da dolaziš u kafiće. Ili, još smješnije: ako ti smeta, ti izađi napolje. Pa zašto bih ja izlazila napolje, a ne ti?! Šta je sa mojim pravom da ne želim da mi smrdi kosa, da mi smrdi garderoba, da mi suze oči i – što je najvažnije – da mi je ugroženo zdravlje? U ostalom, ako već 90% vas želi da prestane da puši, a ne može, zar vam nije dobrodošao zakon koji će vas tjerati da to činite manje?

U mojoj kući je već godinama pušenje zabranjeno. Ovi najuporniji izađu na balkon, čak i na -15, i ne žale se, niti se osjećaju ugroženim. Valjda imaju poštovanja prema mojoj trudnoći, prema djetetu, prema namještaju i zavjesama koji ne zaudaraju na dim, ili prosto prema činjenici da moj muž i ja to ne podnosimo. U Crnoj Gori će nam takva zabrana mnogo teže ići, ljudi se osjećaju uvrijeđenim ako ih zamoliš da ti ne puše u kući, doživljavaju te kao lošeg domaćina. Ali neću odustajati. Biće mi žao ako neko odluči da mi zbog toga ne dolazi u posjetu, ali smatram da su sebični takvi gosti, a ne domaćini. Lako je optužiti drugoga da neće da te ispoštuje, i to samo kao izgovor što nećeš ti da ispoštuješ njega.

Tako da navijam da se konačno sprovede zakon. Navijam da se dokaže našim pušačima da mogu sebe da uništavaju koliko god žele, ali da ne mogu mene da natjeraju da to trpim. Navijam da kad idući put kročim u Ministarstvo zdravlja, pola kancelarija neće smrdjeti na dim, pa samim tim i na licemjerje.

Je li mi pola vas zamjerilo? Neka je! Meni je ipak važnije da ljepše dišem, nego da mi svi klimaju glavom u znak odobravanja.