Vaclav Havel i Plišana revolucija

Autor: Ivan Ivanišević

Nakon odslušanih desetak govora o tome kako su sitne administrativne pobjede vrhunac životnog djela njegovih tadašnjih sagovornika, američki filozof Vilijam Džejms je ustao i rekao: “The great use of life is to spend it for something that will outlast it” (Život je iskorišten na veličanstven način ukoliko je posvećen nečemu što će ga nadživjeti). A onda je pokupio svoj mantil i prilikom odlaska zalupio vrata.

Iako su to prije mene uradili brojni i kompetentniji ljudi, ne mogu da se ne osvrnem na odlazak jednog od najznačajnijih Evropskih ličnosti modernog doba. U moru onih koji živote prožive u želji da zavrijede nečiju (ili bilo čiju) pažnju, Vaclav Havel, apsolutni heroj i politička inspiracija mog tinejdžerskog doba, ubrzao je svoj odlazak sa ovog svijeta svojom jedinom pogrešno usmjerenom istrajnošću – strasti prema duvanu.

Za nas koji smo odrastali u Cetinju devedesetih godina prošlog vijeka – ako bih to posmatrao teoretski, zanemarujući činjenicu da je manji broj ljudi stvari posmatrao iz te perspektive – postojala su dva izbora: slijediti ideje čiji je simbol bio Vaclav Havel i “Plišana revolucija” ili se okrenuti onim stremljenjima, čijih je reprezenata bilo više u čitavom regionu. Moram na istom mjestu odmah reći da je ova druga varijanta bila jednostavniji izbor. Za nju je, od stranih jezika, dovoljno bilo nepravilno izgovoriti “Versace”; od knjiga je bilo dovoljno pročitati “Ćeraćemo se još” i “Zelenu čoju Montenegra”, neku Tomovićevu analizu “Gorskog vijenca” i eventualno kupiti majicu sa likom Če Gevare (valjda zbog petokrake). A reportaže TVCG doživljavati krunskim dokazom istine.

Razumjeti poruke Plišane revolucije bio je ipak malo duži proces, koji je podrazumijevao put od po nekoliko desetina godina unazad i upoznavanje sa pozadinom poruka koje su odjekivale sa evropskih trgova još tokom 1968. godine, koja je na ovim prostorima poznatija po grudima Jagodinke Simonović i lepršavoj suknjici Nede Arnerić u kultnom filmu Gorana Paskaljevića. U tom periodu dobio sam na poklon “Moć bespomoćnih”, teorijsku osnovu borbama za demokratske promjene i elementarna prava. Tada sam po prvi put pročitao i da je upravo ovaj esej (za koji je Havel kasnije rekao da je napisan “na brzinu”) bio vodilja poljskom pokretu Solidarnost i Povelji 77, čije su pobjede – kako je rekao Zbignjev Bujak, aktivista Solidarnosti – predstavljale temeljna ostvarenja predskazanja i mudrosti koje je Havel iznio u ovom, sad već kultnom, eseju. Zahvaljujući tim idejama, na pravi način se mogla razumjeti rečenica “Drug Tito je rekao da su studenti u pravu”, kad već pomenuh “Varljivo leto ’68.”.

O Havelu, kao jednom od vjesnika Praškog proljeća mi je pričala moja draga baba, koja nije baš bila fan istorije. Ona je više brinula o pravilnom izražavanju i pristojnom ponašanju. Međutim, u godinama kad je započeta priča o obnovi crnogorske nezavisnosti, u našoj se porodici to šire posmatralo, posebno kad je takve ideje trebalo predstaviti učenim brkatim rođacima, uvjek spremnim da se do preksjutra prepiru o ispravnosti borbe za zaštitu velikonacionalnih ideja. Nakon puno godina sam, jednom dobrom drugu sa kojim sa dijelio ideje o nezavisnosti, poklonio “Prema građanskom društvu”, pokušavajući da mu objasnim kako ni ekstremizam suprotnog smjera nije pravi put.

U mojim sjećanjima će ostati kao dokaz da se ne mora uvjek iz prve pobijediti, ali da je za svaki problem moguće naći pravi ključ, a njihovo zveckanje nekad jače od bilo koje pompezne parole. Volt Dizni je govorio da svi naši snovi mogu postati stvarnost, ako imamo hrabrosti da ih pratimo. Vaclav Havel je ispratio ostvarenje svojih velikih snova, što je njegov život učinjelo vrijednim življenja. Hvala mu što ih je podijelio i sa nama.