Uspomene iz konzularnog

Autor: Ksenija Popović

Ima jedna reklama koja se vrti na nekoliko kanala na Total TV – neki klinci prave pozorište lutaka sa tetra-pakovima od sokova, a predstava je “Gospođa ministarka”. Dvije curice pričaju i jedna od njih se dere: “Neka uđe počasni konzul, gospodin Nikaragva! Neka uđe počasni konzul gospodin Nikaragva!” Ivan i ja toliko mrzimo tu djecu i tu reklamu da, kad god se pojavi, uglas psujemo i mijenjamo kanal. Tako je i sinoć Ivan psovao, a ja slušala iz druge sobe i smijala se.

Ali moram toj reklami priznati da me uvijek podsjeti na sjajnu “Gospođu ministarku”, odakle mi misli odlutaju ka činovničkom životu, i tako se mic po mic vratim na svoje činovničke dane u Rimu i svašta mi pada na pamet, od ljudi koje sam zavoljela do onih koje sam zamrzjela, a pogotovo konzularni posao i moje drage drage drage stranke!

U diplomatiji je običaj da se bježi od konzularnog posla. Konzularno je kolektivna fobija, ono što niko ne želi da radi. Kod nas ljudi inače imaju pogrešnu sliku o diplomatiji, misle da ovi što su u inostranstvu ništa ne rade i idu po prijemima svaki dan. Prijema je zapravo veoma malo, a radi se i te kako. Zato uživam kad ti glavni “skeptici” odu najzad u inostranstvo i vrate se poslije par mjeseci jer nijesu mogli da izdrže. Jedini kojima niko ni ne pokušava da pripiše nerad su upravo konzularci, koji posla imaju najviše (i to kakvog!), pa nije za čuđenje zašto niko od Crnogoraca ne trči u tu branšu.

Mene je u Rimu zapalo upravo konzularno, a toliko ga je bilo da sam najčešće radila samo to. Išla sam u zatvore, primala stranke, išla u romski kamp, u hitnu pomoć, izdavala pasoše i putne listove i potvrde i upisivala u matične knjige, i ne znam ni sama šta sve nisam radila. Bilo je groznih stvari, bilo je puno rutine, ali svakako je bilo likova koje je nemoguće zaboraviti.

Na primjer, kako zaboraviti izvjesnog gospodina Adžovića (90% naših stranaka se prezivalo Adžović, Ahmetović, Adžiahmetović, Beriša ili Selimović) koji je došao sa ženom da u jednom danu prijavi TRINAESTORO djece i unuče! Žive u Italiji već 30 godina, ali sad mu je dosadilo, nešto mu je pukao film, hoće da se vraća u Crnu Goru i da vodi cijelu familiju, pa bi sad da ih upiše i da svima izvadi PASOVAN.
E da. Pasovan. Jedan od sistema kako znamo, u konzularnom, je li neko iz legalnog ili ilegalnog miljea – za ove legalne, putni list se zove putni list; za ove druge, ne znam zašto, on je uvijek pasovan.

Druga fora: kad god neko muti oko dokumenata, žena mu je oprala pasoš/ličnu/vozačku/pasovan u veš mašini i uništila se slika. U kampu nema ni vode ni struje, ali svi imaju pristup veš mašinama. A i ovi ostali: baš svakome žena ubaci pantalone u mašinu, a da ne provjeri šta je unutra, da ne primijeti nešto poput pasoša, a i svi oni nose pasoš baš u džepu od pantalona! Genijalno!

Treća fora: kad god neko od kriminalaca traži “pasovan”, pa hoće da naglasi kako mu je hitno i neophodno da to završi, izgovor je “umire mi otac”. Tako je jednome umirao otac, samo što ne izdahne, da bi se poslije izlanuo da mu je otac išao “jutros” da mu izvadi uvjerenje o državljanstvu u opštini. Na šta ja, naravno, nisam odoljela da ne kažem “u, baš mi je drago što mu je bolje!”

Tako da, kad nekome stvarno žena opere pasoš u mašini ili umire otac, najbolje bi bilo da to ne pominje, jer mu niko neće vjerovati.

Kad smo već kod “pasovana”, došao čovjek da traži pasovan, doveo sa sobom brata da mu pravi društvo. Prilaže istekli pasoš kao dokument. Ja otvaram pasoš, na slici njegov brat. Pretpostavljajući da je ili on pobrkao pasoš, ili ja nisam shvatila koji od njih traži putni list, ja skrenem pažnju na to da je na slici “ovaj pored”. Kad on kaže: “Znam, to mi je brat, ja uvijek putujem na njegov pasoš”!!! Ja hvatam zalet da se onesvijestim, a on dodaje: “Pa ciganska su vam to posla, gospođa konzul!”

Bio je tu i jedan Zvezdo koji je mijenjao identitet deset puta, a kako se koje od njegove petoro djece rađalo, tako su kao oca prijavljivali Zvezdana pod imenom koje je imao u tom trenutku. I tako djeca imaju pet očeva, a Zvezdan i gospođa tvrde da su sva njegova. Pri tom, on nikad nigdje nije bio upisan, niti ima bilo kakvog dokumenta u kojem se zove tako kako kaže. A sad bi da najzad okrene stranicu u životu i da ima papire “na svoje ime”.

Često se sjetim i jedne slavne posjete zatvoru: idemo Milica Pejović i ja i nosimo momku paket koji su mu poslali od kuće. U paketu roba, jakna, patike i kompakt diskovi. Nijesmo provjeravale šta je na diskovima, niti nas je to zanimalo. E sad – mala uvertira za ovu priču: kad god sam komunicirala sa zatvorima ili išla u iste, postavljala sam se malo ozbiljnije i strožije, jer smo primijetili da zatvorsko osoblje više vodi računa kako se ponaša prema našim zatvorenicima ako zna da se Ambasada interesuje za njih i da smo spremni da dignemo frku ukoliko nešto nije u redu. Tako da smo nas dvije ušle u zatvor mrtve ozbiljne, i gospođa na šalteru (inače dosta drčna) je prema nama zauzela vrlo uslužan stav dok je prebirala stvari i pripremala ih za isporuku zatvoreniku. Šta se, međutim, dešava: vadi ona diskove, a oni ne smiju da se prime osim ako su neotvoreni originali. Mi ne pravimo pitanje, ona nam vraća diskove, ali mi (zađavola) pred njom pogledamo o čemu se radi i počinjemo da se smijemo, ono zarazno, ne mogavši da se zaustavimo deset minuta! Dakle: “Pogibija popa Mila Jovovića”, “Boj na Kosovu”, suđenje nekom tamo serdaru, i još neke gusle, ne znam sad koje! Što je najgore, te gusle su ostale u mom autu i dan-danas su u vratima suvozača, a Ivan je jednom čak došao na ideju da ih pusti, onako iz zezanja, pa mi se danima kroz glavu vrtio nesrećni stih “neko knjazu okleveta popa Mila Jovovića”. Psovala sam i Ivana, i zatvorenika, a bogami i knjaza zajedno sa popom Milom!

Rado se sjetim i slavnog pisma koje smo dobili već prvih dana rada, a koje sam tada objavila i na Facebooku, pa ga sa Facebooka prepisujem ovdje, naravno uz puno poštovanje autorove interpunkcije:


Javljam se po prvi put da vas pitam dali vi znate sta se desava sa RT CG i TV Atlas jer ta 2 programa nikako se ne emituju preko Satelita i dali vi znate kada ce proraditi slao sam e-mail na sat@cg.yu, rtcg@cg.yu i kontakt@rtcg.org i dobio bi odgovoro i to eror i to na engleskom jeziku i zvao sam ih na +382(0)81 225 999 pa se niko ne javlja i onda sam zvao +382(0)81 225 588 i tu se niko ne javlja pa sam piso na info@rtvatlas.tv i na drugi gordana.perovic@rtvatlas.tv i dobivo sam eror i to na engleskom jeziku i onda sam zvao +382 (0) 81 409 300 i drugi +382 (0) 81 409 300 i niko se ne javlja pa bi volio da mi pomognete kako da dodjem do pravih e-mail adresa i brojeva telefona et frekvencije za Satelit pa bi volio da mi odgovorite odmah na moje pismo.
E.



Sa Facebooka se sjetih i telefonskog razgovora Milene Šofranac, koji je glasio ovako:
Milena Sofranac: AMBASADA, DOBAR DAN.
Stranka: DOBAR DAN, JA SAM POGRIJESIO, HTIO SAM STRICA DA ZOVEM!
Milena Sofranac: DOBRO, DOVIDJENJA!



Pamtim dobro i jednoga koji je tvrdio da mu je žena rodila kćerku dok je on bio u vojsci, a kako su ga tast i tašta mrzjeli, oni su – da bi mu napakostili – pošli i prijavili malu kao svoje dijete. I sad bi on, nakon 25 godina, da to ispravi. Naravno, tast i tašta su mrtvi, žena je pobjegla s drugim, i jedini “dokaz” da joj je on otac je njegova riječ.

Mogla bih ja ovako do sjutra, stvarno je svega bilo. I moram da priznam da, iako konzularni posao nije ni glamurozan, ni lak, ja sam ga voljela. Sita sam ga bila, ali sam ga voljela, jer mi je pridavala zadovoljstvo pomisao da sam svakodnevno po nekome pomagala, i to vrlo konkretno. Nije sve bilo idealno, ali na jednu stvar sam veoma ponosna: nikad nijesam dopustila da se bilo ko iz naše ekipe ponaša prema strankama onako kako su navikle na drugim mjestima. Niko se nije iživljavao, niko nije smio da pomisli da stavi kakav novac u džep, a kamoli da bude drzak prema tim ljudima. Bilo je zabranjeno zaboraviti da su ljudi, čak i kada su nas lagali, znajući da mi znamo da nas lažu. Nije im bilo za zamjeriti: uvijek su ih toliko šikanirali, da su morali da lažu. Sada mnogi od njih ni ne umiju drugačije sa birokratama. Za rad sa strankama je neophodno puno strpljenja, fleksibilnosti, često kreativnosti, ali ono što se nikada ne smije zaboraviti je da smo mi tu zbog njih, a ne obratno. Mnoge kolege to, na žalost, i te kako zaboravljaju.