Usamljenost na zapadnjački način

Već dvadeset godina živim na Zapadu. Prvo u Milanu, pa Americi, pa opet Milanu, Madridu, Rimu, Strazburu. Mogla bih da kažem da sam već dvadeset godina manje ili više usamljena, u zavisnosti od lokacije. Smatram sebe vrlo društvenom osobom, ali Balkanci imaju poseban način druženja koji nije baš “zapadnjački”, pa ukoliko ne nađu druge Balkance za druženje u inostranstvu, Zapad im padne veoma teško.
Moj suprug je u Strazburu skoro tri godine, ja godinu i po, i zapanjujuće mi je koliko malo prijatelja imamo. Mnogi kažu da je to alzaški način života (poznati su po vrlo zatvorenom mentalitetu), što mogu i da razumijem, ali ne shvatam zašto se stranci prilagođavaju tom načinu umjesto da se drže zajedno. Sve diplomatske porodice koje poznajemo žive kao i mi, između kuće, posla i porodičnih izlazaka, a druženja se čuvaju za posebne prilike. Nama su potrebni prijatelji, ali nijesmo ni od onih koji će trčati za drugima, a primijetili smo da ukoliko mi ne zovemo ljude, oni će se sjetiti jednom u tri mjeseca.
Ali ja sam i odabrala da živim na Zapadu upravo zbog ovoga. Treba mi pauza od balkanskog načina. Treba mi privatnost, treba mi da ne dijelim svoju porodicu ni sa kim, treba mi slobodno vrijeme sa samom sobom. Kad god smo u Crnoj Gori, samo trčimo od rođaka do rođaka, od prijatelja do prijatelja, neko se stalno ljuti na nas zato što se nijesmo vidjeli jednom ili svaki dan, Ivan i ja se jedva gledamo i stalno smo pod pritiskom, pa samim tim i nervozni. Neki kažu da je to zato što dođemo na samo nekoliko dana, ali ja znam da nije istina. Kad sam god živjela u Podgorici, bilo je tako. Zato kažem da mi je Strazbur donio vrlo željenu tišinu. Adaptirali smo se na situaciju, povukli u naš mali trio i uživamo. Ja sam bar naučila da volim ovaj način života, dok ga Ivan voli, ali mu i nedostaju prijatelji iz Crne Gore. Ja sam navikla da živim bez svih, on nije.
Međutim, ovog ponedjeljka sam došla u situaciju da toliko zamrzim ljude ovdje, da sam sebi dopustila čitav jedan dan predrasuda i beskompromisnog bijesa. Poslije sam to predimenzionirala tako da se ljutim na pojedinačne incidente umjesto na opštu populaciju, ali sam još uvijek ljuta. Povela sam u šetnju svog sina od osam mjeseci i riješila da odmorim na Place Gayot. Za one koji ne znaju Strazbur, to je preslatki trg prepun kafića i restorana, moje omiljeno mjesto u gradu. Uglavnom, sjela sam za sto i naručila hladni čaj, konobar je – kao i obično – bio pretjerano ljubazan (ovdje su konobari do te mjere ljubazni, da je ljubaznost očigledno lažna), a za stolom pored je sjedjela grupa od četiri prijatelja, dvije djevojke i dva momka. Filip je veoma društvena beba, svima se smiješi, guče i slaže face kako bi privukao pažnju. Prosto obožava interakciju. Tog dana je primijetio četvoro za drugim stolom i počeo da ih doziva. Smiješio im se, vidjeli su ga, ali su odabrali da ga ignorišu. Onda je pokušao da im guče, ali ništa. Bebac se toliko trudio da privuče njihovu pažnju, i to je pokušavao cijelih deset minuta, ali oni nijesu htjeli da mu ponude jedan jedini osmijeh! Znam da nije njihova obaveza da obraćaju pažnju na moje dijete, ali zar to nije osnovno vaspitanje? Bi li bilo toliko strašno da su mu posvetili samo jednu sekundu? Samo osmijeh, ništa više! Toliko mi je bilo krivo zbog Filipa, zbog tog zbunjenog izraza lica kad god nije postizao nikakav efekat, da sam se pokupila i pošla, i sva sreća što je moj francuski dovoljno loš da nijesam bila u stanju da im svašta kažem. Da se to desilo u Italiji, ili Španiji, imali bi šta da čuju! Doduše, to se nikad ne bi desilo u Italiji ili Španiji…
Nakon pet minuta, guram kolica ulicom i na suprotnoj strani vidim dječaka kako nosi kese iz prodavnice. Ispada mu 20 eura, on to ne primjećuje, a “dama” koja hoda iza njega ih uzima i odlazi. Pomislila sam kako bi jedan pubertetlija mogao da ima problema kući ako izgubi 20 eura, pa sam sa kolicima dotrčala do njega da mu kažem šta se desilo. Prvo je mislio da mu tražim 20 eura. Onda je konačno shvatio šta mu govorim, nije ni provjerio džep da vidi gdje su mu pare, samo mi je odmahnuo rukom i otišao. Nije rekao ni “hvala”, ni “doviđenja”, ni ništa! Samo mi je odmahnuo kao da tjera muvu i otišao. Osjetila sam se kao kreten!
I onda se pitam: tražim li ja previše od drugih? Je li moj način života, ponašanja, druženja toliko pogrešan? Dvije decenije sam provela van svoje zemlje i odavno osjećam da više nigdje ne pripadam. Stranac sam gdje god pođem, posebno kući. Valjda mi je to bilo suđeno, jer moje ime na starom Grčkom znači “strankinja”. Zadržala sam balkanski način smiješenja djeci i pomaganja ljudima koji nešto izgube, ali sam usvojila zapadnjački velegradski način da budem dovoljna samoj sebi. Planirala sam da svoje dijete naučim toj kombinaciji, ali da li bi to značilo da će biti usamljen?
I zbog ovoga ne volim moj i Ivanov posao. Smatram da djeca treba da odrastaju na jednom mjestu, sa stalnom grupom prijatelja i socijalnom stabilnošću i kontinuitetom. Ivan je to imao, ja nijesam, i svojoj djeci želim Ivanov način odrastanja. Nije dobro kad naučite da volite samoću, kao što sam ja, posebno ako je to suprotno vašoj prirodi. Ona vas uvijek ostavi pomalo prazne, koliko god da ste srećni zbog drugih stvari. A praznina nije nešto što želim za svoju djecu.