U moje vrijeme…

Autor: Adrijana Husić

Tekst prenosimo sa bloga http://www.provod.me/:

Ne mogu da se samoj sebi ne nasmijem zbog ovoga ‘’u moje vrijeme’’. Nijesam u nekim godinama da mi je vrijeme prošlo, ali pored toga što se redovno zapitam ”đe je moj grad”, ova uzrečica od koje mi se kosa na glavi dizala kao srednjoškolki (a i kasnije) sama se nameće.

Prije neko veče se sasvim slučajno započela priča o izlascima i mjestima gdje smo (tako davno) izlazili. Ona koja su ostala su u nekim drugim bojama i neki drugi taktovi su tu jer su došli neki novi klinci. To je valjda taj šamar vremena, pojma nemam. Sjećam se da ”u moje vrijeme” se prije svega znalo gdje ko ide: mi mlađi smo govorili da ćemo i mi nekad kao oni stariji (ili tamo gdje i oni stariji); novi klinci zaposijedaju momentalno i sekundarno (aham!) to isto mjesto.


”U moje vrijeme” je sve imalo neku svoju priču: kafana je kafana, pub je pub, restoran je restoran, diskoteka (ha… Hollywood) je diskoteka, noćni klub (ha… fora nijesmo znali što je to)… A sad? Sve je isto. Sve više se lokali (ne kafana, jer je to postalo nešto kao pogrdno) utapaju jedan u drugi. Ponekad se zapitam zarotiraju li stolice s kraja na kraj grada kad se odluče za veliko spremanje. Muzika je odavno postala gotovo ista. Ona mjesta koja krenu sa nekom drugačijom pričom se brzo utope ili ih utope – klinci koji sve moraju da probaju i svuda da dođu, svi oni koji su čuli da je postalo popularno, i na koncu svi oni koji prestanu da dolaze jer se na dva metra odatle otvorilo nešto kao novo što donosi nešto kao bolje…


Zaprepastila sam se to veče kojih smo se sve mjesta sjetili… i koliko njih zapravo više nema. Da, lakše je reći što je ostalo od njih.  Zaprepašćenje je jednako mome razočarenju svaki put kad vidim da je neko staro mjesto nestalo i zamijenjeno bezličnošću nove građevine. Nervira me pomisao da ću za par godina moći da kažem djetetu/prijatelju/poznaniku/turisti: ”Zgrada pred vama je najstarije podgoričko zdanje, staro 10 godina (ako i toliko). Ali znate, na tome mjestu se nekad nalazilo…” Ne ide za ovim žalopojka za institucijama koje su nestale jer ih očigledno nijesmo vrijedni bili, niti smo znali što ćemo sa njima. Prosto mi je nevjerovatno da mi nemamo taj neki osjećaj da Staru Varoš učinimo Baš Čaršijom ili Skadarlijom, da nam je u redu da kafanu (za mene su sva mjesta modernih naziva tipa lokali/barovi i sl. zapravo kafane) zamijenimo ultra modernim nečim (ne nalazim adekvatan sinomim), da ne znamo đe je stadion ili da na njega nikad pošli nijesmo, da se nikad nijesmo iznervirali zbog gužve i vrućine sportskog centra Morača, da nikad nijesmo čuli za Sastavke dok nijesu Letu Štuke ili ko već zasvirali dolje…


Jednako mi je nevjerovatno da ovi, neki novi klinci, nijesu savladali ona nepisana pravila i znanja sa kojima se ide u kafanu, bioskop, pozorište… Na ulicu. Moguće da iz mene progovara neki tradicionalizam, ali se neke stvari očekuju… podrazumijevaju. Barem jesu u ”moje vrijeme”.


Kontam ja i promjene i tranzicije i promjene i tranzicije i promjene i tranzicije … ali ja bih malo više grada iz onog mog vremena. Sa sve promjenama.


U međuvremenu je moj provod sveden na bijeg. Bijeg u ovu istu Podgoricu koju ja volim i ono preostalo podgoričko u njoj.