Trema

Autor: Ksenija Popović

Računam i računam, i izračunah da ovakvu tremu nijesam imala još od moje najveće treme svih vremena – kad sam polagala diplomski ispit. Nikad to neću zaboraviti: stojimo u holu, napirlihtani sa cvijećem u naručju, i čekamo moj red. Ja sam stisnula onaj diplomski rad i ništa ne pokazujem, osim što trčim u WC svaki čas (prosjek mi je bio strašan, od dva do tri minuta), i to toliko da i babu počinje da hvata užasna trema jer misli da ću doživjeti neugodni incident pred profesorima. Incidenata bilo nije, čak je sve prošlo u najboljem redu, ali se vrlo dobro sjećam što sam sve sanjala noćima pred ispit – srušila se hala u kojoj polažem, srušio se cijeli univerzitet, pas mi je pojeo rad, moljci su mi pojeli komplet koji treba da obučem, i tako dalje.

E, ta je paranoja počela i sada. Ne znam otkud tolika frka, ali je tu, jer ne biste vjerovali što mi sve pada na pamet. Danas treba da stigne knjiga iz štamparije, koja se nalazi u Kragujevcu, a ja sam sanjala kako su carinici zaplijenili moje knjige – jer znate kako je, u mojim snovima carinici nemaju pametnijeg posla, nego da oduzimaju knjige po granicama, a onda njima nalažu vatru i okreću roštilj. Toliko se sna sjećam, ali je lako pogoditi nastavak: ukoliko bi knjige ipak prošle carinu, a usput ih ne bi udario grom ili se survale u Moraču, poplavio bi se magacin u kojem će čekati distribuciju i sve bi bilo uništeno.

Ukoliko se ništa od toga ne dogodi, inače, u ponedjeljak bi trebalo da budu na policama Gradske knjižare, ja ću vas o tome svakako obavijestiti. To, naravno, ako ih grom ne udari na putu od magacina prema knjižari.

I jutros sam se probudila nakon prekrasnog sna: knjiga je stigla i izgleda kao da nema trideset stranica, a na nju su nalijepili korice druge knjige, s pogrešnim naslovom. Stižemo na promociju (da vas podsjetim da je u utorak u 21h), a ja zaboravila garderobu u Danilovgradu – jer znate, ja u snovima izlazim iz kuće u trenerci, pa se presvlačim tek kad stignem na destinaciju. Onako kućno obučena, ulazim u halu, a tamo nije došlo više od dvadeset ljudi, koje zabavljaju DJ i komičar. Promocija se završava, tih dvadesetoro odlaze kućama, a ja shvatam da niko nije govorio, da knjige nijesmo ni stavili na prodaju i da promocije, zapravo, nije ni bilo.

Uzdam se u onu narodnu mudrost da se u stvarnosti sve odvije suprotno od snova, pa da će sve proteći u najboljem redu. I, kao što već rekoh, javljam kad stigne knjiga. Čini mi se da, ako to prođe kako treba, sve ostalo će biti puno lakše!