Temper tantrumi

Kažu da čovjeka zapravo ne poznaješ sve dok ne skopiš brak s njim, a i da brak nije brak dok ne dođu djeca da ga testiraju iz dana u dan.

Naravno, i bez braka i bez djece smo Ivan i ja mogli uočiti naše karakterne razlike. Ipak, moram da priznam jedno: čim je Filip samostalno počeo da hoda, strašno je došla do izražaja jedna od tih razlika, a to je brzina kojom se crvenimo. Ivana je blam od svega, a meni je – bar kad su djeca u pitanju – obraz kao đon.

Evo tipičnog primjera:

Filip trči po restoranu i obraća se ostalim gostima svojim potpuno nerazumljivim govorom. Neki se strpljivo smješkaju, neki djeluju istinski oduševljeno, neki ga ignorišu. Za to vrijeme ja relaksirano jedem, a Ivan se preznojava:

– Pogledaj ga što čini – kaže Ivan.
– Što čini? Hoda restoranom – odgovaram ja i nastavljam da jedem, što Ivana dodatno nervira.
– Što ne sjedi s mirom kao sav ostali svijet?
– Pa zato što ima samo dvije godine. Nije normalno da sjedi mirno kao sav ostali svijet.
– Nego što treba? Da ga pustimo da maltretira narod?
– Pa nek ih maltretira.
– Kako to, nek ih maltretira? Ljudi su došli da na miru jedu, a ne da ih Filip gnjavi! Pogledaj! Oburdaće onu čašu (oburdati – cetinjski izraz za “obaliti”, prim.aut.)! Filipe! Ostavi to!

Dobro, priznajem, Ivan tu JESTE u pravu. Ali nešto računam da će nered biti još veći ako mi krenemo da trčimo po restoranu, a pogotovo ako ga vežemo za stolicu, pa on krene da se dere.

– Ako hoće da jedu na miru, neka jedu kući – lupam ja. – U ostalom, dosta sam ja trpjela tuđu djecu. Neka sad drugi trpe moju. Nije ovo pozorište da se ćuti, ovdje se jede!

I tu ošamutim Ivana pričom o koncertu Đorđa Balaševića na kojem su djeca sjedjela na ivici bine i sličnim prilikama u kojima se trpe navike našeg naroda da uvaljuju djecu tamo gdje im nije mjesto. On, uvidjevši da sam neumorna, odustaje vođen logikom da pametniji popušta.

Međutim, sinoć se situacija nekako preokrenula, pa je ispalo da kad žestoko zagusti, ja sam ta koja paniči, a Ivan zadržava smirenost. Barem kad su u pitanju Filipovi biseri. Naime, oko 20:17 po lokalnom vremenu, zabilježen je histerični napad jačine od oko 8 stepeni Rihterove skale, a epicentar je bio ugao Njegoševe i Hercegovačke:

Ignorisati crveni, pratiti plavi X. Hvala anonimnom komentatoru!

E sad, Filipu treba priznati da je bio premoren i prilično žedan nakon 2 sata trke po igraonici, ali uprkos tome ću vam povjeriti da sam bila na ivici da ga istamburam. Da, ja, koja sam toliko protiv toga! No, srećom je Ivan ostao zapanjujuće smiren i prvo ga obuzdavao, a onda mu kupio sok – što je riješilo kompletan problem. A dok je on tako prisebno reagovao u krizi, ja sam se pokazala u svom punom svijetlu zrele i mudre majke: pretvarala se da njih dvojicu ne poznajem i igrala se s Lenom!

Dobro, znam, moglo je to i mnogo bolje, ali mi je svakako milo što ga nijesam istukla. Knjige kažu da su batine najgora moguća reakcija na tantrume i da je pravi put da ga ignorišemo, kako bi uvidio da takvim ponašanjem ne postiže ništa. Priznaćete da nije lako ignorisati histeriju na sred ulice pred hiljadu ljudi, jer nam je svima milo da narod misli da je naše dijete najbolje i najljepše, pa je ispalo da ja to rješavam tako što se pretvaram da ne poznajem rođenog sina. No eto, srećom, u ovom braku imamo jednog odraslog člana.