Sujevjerje

Ne mogu se baš pohvaliti da sam proputovala svijet, ali jesam li dosta putovala – jesam! Jesam li upoznala ljude iz cijelog svijeta – jesam! A jesam li ikad igdje vidjela sujevjernijeg naroda od Crnogoraca – ne, šanse nema!

Na ovu priču me je navela reakcija par dragih ljudi koji su ostali zapanjeni i zbunjeni kada su čuli da je Filip sa četiri i po mjeseca bio kod frizera i ošišao se. Pa kako sam mogla, to se ne valja dok ne napuni godinu?!

Mimo trudnoće i bebe, pokušavali su da me ubijede da mrzim jadne lijepe crne mačke, da ne smijem da nosim prsten na kažiprstu ako imam brata (ja nosila, pa ga brat eno živ i zdrav), da ne stavljam kapu/šešir na krevet, da ne stavljam torbu na pod, da ne prolazim ispod merdevina i da slomljeno ogledalo donosi sedam godina baksuza.

Kada sam bila trudna, dijeljeni su mi sledeći savjeti: ne šišaj kosu, ne farbaj kosu, ne maži nokte, ne nosi ništa crno – u prevodu, izgledaj zapušteno, ružno i obuci nešto što će te činiti što debljom moguće. Ako poželiš da pojedeš nešto, prvo mjesto gdje se dotakneš će biti mjesto na kojem će beba imati biljeg – da je tako, moja se ne bi vidjela od biljega! Ne smiješ da se vagaš, što znači da ako dobiješ 30kg i trudnički dijabetis, nema veze! I, naravno, ništa ne smiješ da kupiš prije nego što se beba rodi.

‘Ajde, ovo poslednje donekle i razumijem jer pretpostavljam da je izmišljeno zato što nekada žene često nijesu uspijevale da rode živo dijete, pa bi im bilo hiljadu puta teže kada bi, nakon takve traume, bile okružene stvarima za bebu. No, pošto sam ja smatrala da je medicina dovoljno napredovala do 2009.g, a i da ukoliko nešto pođe naopačke sa trudnoćom, to sigurno neće biti zato što sam djetetu kupila majičicu, mi smo Filipovo rođenje dočekali pod punom opremom. U ostalom, na šta bi to ličilo da nas je Ivan, dok smo bili u bolnici, ostavljao same da trči kao blesav po gradu i kupuje sve što nam treba? A i stvari za bebe su toliko skupe, da valja te troškove rasporediti na nekoliko plata. Cijene kolica su van pameti, krevetići i stolovi za povijanje su takođe preskupi, a mi nijesmo u situaciji da nam iko pozajmi išta iz prostog razloga što živimo toliko daleko od rodbine i prijatelja.

E, sad kada je dijete rođeno, valja imati u vidu sledeće:
1. staviti mu crveni konac oko ruke, protiv uroka;
2. staviti mu bijeli luk ispod jorgana i u kolica ispod njega, protiv đavola;
3. obući mu nešto naopačke, protiv uroka;
4. ne govoriti da je lijep i ne puštati da drugi to govore, radi uroka;
5. ne govoriti da je dobar i ne puštati da drugi to govore, radi uroka;
6. ne maziti ga mnogo i ne ljubiti ga mnogo, ne valja se;
7. ne šišati ga dok ne napuni godinu, ne valja se.

A to što se moj sin rodio s frizurom, pa su mu sa četiri mjeseca repovi bili toliko dugi da je izgledao kao ona južnjačka djeca iz Amerike kojima roditelji sve šišaju na kratko osim repova, pa ga nijesmo mogli obući i zakopčati, a da mu ne počupamo kosicu – zar to nije veći problem od tih strašnih uroka?

Što je najgore, ljudi toliko vjeruju u sve to i toliko su od svega stravljeni, da ponekad svojim strahom čovjeku uvuku nemir. Ne vjeruješ u to, pa ipak uradiš za svaki slučaj. To je onaj rezon “kad bi se stvarno nešto dogodilo, stalno bih mislila da je zato što sam/nisam…” Žao mi je, ali ja stvarno ne mogu da robujem tim glupostima, tim prije što kod nas svaki dan čuješ poneku novu. I tako ja dođoh da zaključka da su sujevjerja oličenje primitivizma i da je najbrži način da se neko posvađa sa mnom taj da mi pridikuje kako nešto nijesam trebala da uradim “jer se ne valja”. Za sad nam, evo, i bez toga dobro ide.

Da kucnem u drvo? 😉