Stigla!

Ponovo sam stanovnik Crne Gore.
Burno je prošao taj moj povratak, čak i pakleno nakon što su na frankfurtskom aerodromu došli na ideju da pretresaju Filipa od godinu i deset mjeseci, i to metal detektorom. Ja sam ostala iza njega, sa Lenom na rukama da utovaram kolica i torbe na pokretnu traku za rengen; on prošao sa babom i policija ih je spopala. Prvo, mene ne samo da ne propuštaju da prođem sa bebom u naručju, već me drže da čekam da neki drugi prođu. Drugo, kada konačno dolazi red na mene, policajac neće da mi pomogne da sklopim kolica i popnem ih na traku, već me gleda kako sama to pokušavam da izvedem. Kao treće, dok se sve to dešava, drugi policajac mi pretresa dijete iza paravana, a Filip se trese i plače pola sata nakon toga. Sva sreća pa Ivan nije bio tu, jer bi nam se mandat u diplomatiji završio vrlo neslavnim incidentom.
Što se Crne Gore tiče, zatekla sam je promijenjenu. Podgoricu, barem. Sređeniju, bolju. Park iza Pobjede izgleda prelijepo, igrališta za djecu su sjajna – odnosno, bila bi sjajna da nijesu prepuna opušaka, pa djeca rukama razgrću pijesak i te gadosti zajedno s njime. Jedino što se u Crnoj Gori nikako ne mijenja je zaluđenost Grand Paradama, petparačkim serijama i nekakvim vulgarnim ženetinama koje nose titule “pjevačica”. Čekam tako jednom da platim na kasi, a pored kase štand sa časopisima; zapada mi za oko jedan na čijoj naslovnoj strani se nalazi Seka Aleksić (nažalost znam ko je ta spodoba) sa peškirom na glavi, a naslov glasi: “Ja se kupam u magarećem mleku, dok se neke moje koleginice ni ne tuširaju”. Dakle, da li ima potrebe da uopšte komentarišem?!
Kulminaciju povratka obilježava, međutim, jedan “veseliji” operater T-Coma. Zovem ja na broj 1500 da pitam kako da uvedem trio paket u kuću u kojoj ćemo živjeti, jer se telefonska linija još uvijek vodi na mog pokojnog dedu; momak od prvog “dobar dan” sa mnom razgovara prilično posprdnim tonom, a onda mi postavlja sledeće pitanje: “nego, recite mi, kako ste vi zadovoljni đedovom ostavštinom?” Naravno, nijesam bila lijena, već sam napisala pisamce u kojem sam prepričala incident i predala ga njegovim nadležnima, koji su zaista preslušali razgovor u roku od deset minuta i zvali me sa izvinjenjem.
Ali, da me ne biste pogrešno shvatili, povratak je protkan lijepim stvarima, najviše “punjenjem baterija” uz stare i nove prijatelje. Teška je bila ona strazburška samoća.