Služavke

Kad je u pitanju beletristika, imam lošu sreću – ili sam pretjerano izbirljiva: ako mi se sviđa stil, ne sviđa mi se priča i obratno. Zato sam prezadovoljna kad konačno nađem knjigu koja mi se mnogo dopada i koju mogu da preporučim drugima.

U ovom slučaju je to “Služavke”, autorke Ketrin Stoket.

Nemojte ustuknuti kad vam kažem da je tema rasizam šezdesetih godina. Znam, pomislićete kako ste već hiljadu puta čitali i slušali takve priče, ali vjerujte mi, nijeste! Zato sam i oduševljena: autorka je uspjela da napravi nešto sasvim novo od nečega što je skoro nemoguće učiniti novim.

Priču pričaju tri žene. Dvije su služavke koje su, naravno, crnkinje; jedna je djevojka bijele rase koju je podizala služavka poput njih. Radnja se odvija u Misisipiju, gdje je jednakost crnaca i bijelaca mnogo kasnila u odnosu na sjevernije djelove Amerike, u porodicama čiji su djedovi učestvovali u građanskom ratu i borili se za odvajanje juga od sjevera i za očuvanje ropstva. Mentalitet bijelih porodica je do te mjere zasnovan na superiornosti bijele rase, da ljudima svakodnevno promiče najosnovnija ironija i licemjerje njihovog odnosa sa služavkama: služavke ne smiju koristiti njihova kupatila, jer su zarazne, ali smiju podizati njihovu bijelu djecu. Da bi ironija bila veća, bijela djeca odrastaju obožavajući svoje dadilje, a onda se kao odrasli ponašaju prema njima onako kako su to činile majke.

Naravno, priča je mnogo kompleksnija i slojevitija, samo što ja kao čitalac mrzim one koji mi otkriju bilo što što će se dogoditi. Zato ću vam reći samo zaplet: bijela naratorka dolazi na ideju da napiše knjigu u kojoj će joj služavke anonimno ispričati svoje priče. U Misisipiju šezdesetih godina je to značilo rizikovati život.