Sliku svoju ljubim…

Autor: Adrijana Husić


Još jedna maglovita pisanija… i pitanje 🙂


Nije slika nego fotografija, ali avaj.
Pomisao da treba otići u foto radnju i uraditi fotografiju za ma koji dokument je stres za sebe. To je ona vrsta radnje koja je unaprijed osuđena na propast. Uz sve napore da se spremite najbolje moguće taj dan, i trud fotografa da nešto učini – nemoguće. Još nijednu fotografiju za dokumenta/vizu nijesam vidjela da izaziva osmjeh.

Osmjeh, ne podsmjeh. Od sopstvenog podsmjeha samo je bolji onaj kad dođete na granicu pa se graničar čudi čiji ste mu pasoš dali. ”Jeste, ta sam, samo sam malo na lijevu nogu bila taj dan kad je fotkano to.”

Moje pretposljednje fotografisanje za dokument je bilo komično. Odnosno ishod. Ljetnja fotografija za dokument. Humoreska. Prije desetak dana još jedno – za vizu. Ponadala sam se da zbog novih dokumenata neće biti potrebe za ovom torturom ali ne-e. Pored predivne fotografije na prvoj strani pasoša koja je jednako ja kao i ona iz prvog pasoša gdje sam imala jedva 18 godina, sad ću da imam stranicu sa fotografijom finice fine. Oba pasoša – prava pravcata slikovnica…

U foto radnji vas uvijek dočeka neki sterilni ambijent, gledaj tamo ‘vamo, makni kosu, spusti glavu, ispravi leđa… Školjcko čiji se aparat čini kao vatreno oružje. I tih pola minuta kao čitava vječnost. A njegovo pitanje (od kad postoje digitalci) je l ste zadovoljni pravi pravcati primjer retoričkog pitanja. Dodatna radost je svakako kad ambasada zahtjeva određene posebnosti – kao UK ili USA: razmjeri, pogledi, boje i slično.

Elem, čemu fotografije na kojima ne ličimo na sebe? Ili najmanje ličimo na sebe.