Satelitski program RTVCG

Uz svu najbolju volju, ne mogu da nađem riječi pohvale za satelitski program RTCG-a. Nažalost, mimo Atlas televizije, na Total Tv-u ne hvatamo ni jedan drugi crnogorski kanal, a sjećam se još iz doba u kojem sam ga hvatala na Astri da sam bila zgrožena njegovim sadržajem. Međutim, kako godine prolaze, a on se nikako ne mijenja, dolazim do zaključka da postoji neka logika iza takvog izbora programa i jako bih voljela da mi je neko objasni.
Mogu da razumijem da postoji percepcija da će dijaspora rado slušati izvornu muziku, i milo mi je kada na satelitskoj vidim i čujem spotove naših mladih muzičara (Andrijana, Bojan Marović, itd.). Svi, naravno, pratimo dnevnik i sport. Ali čemu služi, na primjer, film koji je prikazan prošlog mjeseca (možda i prije) u kojem prikazuju tobože tipičnu crnogorsku prosidbu?
Radnja se odvija u nekoj zabiti, kamena kuća bogu iza nogu, i dolaze na konjima trojica da prose đevojku. Mladoženja i ona se ugledaju i mladoženja joj se nasmiješi, a ono nema zuba četvorke. Otac odvratan, primitivan, drži se kao vladika, kćerka sa pletenicama ga služi kao kućna pomoćnica. Ovi sjede, puše, piju, i otac mladoženje počne da pobraja koliko ima pašnjaka i kuća, a ovaj ga vrlo ozbiljno sluša. Onda pozove rođake da mu oni kažu šta znaju o toj familiji, pa rođaci dođu i kažu da su ovi odlični i da im slobodno da đevojku. Najgori dio filma je, naravno, kad je otac pozove i kaže joj da je odlučio da je da ovome za ženu i pita je pristaje li, a ona odgovara: “Ja ću poslušat kako god ti misliš da treba”. Mladoženjinu rupu u zubima sam nekako pretekla, ali od ove njene rečenice mi se povraćalo!
Poslije ide svadba, igra se kolo, jašu se konji, itd. Dotle sam ja izdržala sa gledanjem i ne znam šta je poslije bilo. Navijam da je ona u zadnji čas rekla da neće da se uda, skinula nošnju, obukla farmerice i spucala u grad, gdje je našla momka sa svim zubima i sama ga odabrala bez očevog miješanja. Bojim se, međutim, da je epilog bio mnogo konvencionalniji, nešto u stilu – odvedoše nju, majka joj plače, ona rađa deset sinova, i tako dalje.
Tako sam nekad davno gledala sličan film, gdje neki brkati Crnogorac opet živi u nekoj groznoj kamenoj kućici i treba da mu dođu gosti. I sad treba da bude fin pred gostima, pa odlazi u svoju sobu da se spremi. Tamo mu iznad kreveta visi nekakvi ćilim umjesto slike, a on ispod kreveta izvlači tanjir i escajg, stavlja ih na stolicu i ponavlja gradivo: “Supu srčem iz dubokoga pjata, a iz plitkoga jedem meso”!
I sad ja pitam: kome je upućen takav programski sadržaj? Dijaspori? Šta će to dijaspori? I pada li ikome na pamet da taj program vide ljudi iz regiona, da ga vide stranci i da na to pomisle “vidi primitivaca”. Moramo li baš da im serviramo taj utisak, kad već tvrdimo da hoćemo da se borimo protiv njega?
A ako ovi iz dnevnika misle da su oni svijetla tačka satelitskog emitovanja, neka malo pripaze na svoje greške. Imaju neki novi format dnevnika, gdje ispod vijesti stavljaju nekakve podnaslove koji su toliko glupi i polupismeni, da im se svake večeri smijemo. Ili zaborave slovo, ili lupe nešto, ili potpuno promaše pravopis (i stari i novi). Sinoć je, na primjer, na jednoj vijesti podnaslov bio INPOZANTNO. Sa slovom N. Tačno se vidi da je to montažer ukucavao u zadnji čas, pet minuta pred početak dnevnika. I skoro svake večeri je po nešto.
Bespotrebno jadno. I sigurna sam da s vrlo malo truda može puno, neuporedivo bolje.