Rodna ravnopravnost

Prije desetak dana sam gledala emisiju na RTCG Sat, ne znam joj ime. Dva voditelja, tri gosta i simpatični razgovori na temu muško-ženskih odnosa, preciznije da li žena može da postigne i karijeru i porodicu i kako sve to treba da izgleda. Dosta uobičajenih zaključaka, pominjanja ženskih prava i slobode, rodne ravnopravnosti i napretka koji je u tom smislu postignut u Crnoj Gori. I na kraju deset već odavno rečenih stvari, a još barem dvadeset koje je trebalo reći – da ih se samo neko sjetio. Ali onda sam shvatila nešto što me je porazilo: da sam bila gost u tom istom studiju prije godinu ili dvije, pričala bih isto što i oni. Jer gosti su bili dva muškarca i djevojka koja nije ni supruga, ni majka. Danas, kada sam ja supruga i majka, na stvari gledam malo drugačije. Počev od svojih pređašnjih stavova, koji me sada ljute.

Sa obije strane potičem iz strogo matrijarhalnih porodica (formalno patrijarhalnih, ali zapravo matrijarhalnih) u kojem su moje babe bile izrazito jake ličnosti koje su diktirale sve, od vaspitanja do dobre ili loše atmosfere. Zanimljivo je gledati, s jedne strane, babu koja otvoreno podržava feminizam, ali i pada s nogu održavajući kuću, spremajući ručak i brinući za sve nas, isto kao što je bilo vrlo neobično čuti drugu babu koja otvoreno podržava muški šovinizam, a sa nevjerovatnom vještinom uspijeva da sebe stavi u prvi plan u odnosu na muškarce u kući. S obje strane su babe bile te koje su nametnule princip za žensku djecu: da se podrazumijeva da će se ženski dio potomstva udavati i rađati, ali istovremeno da je nepojmljivo da neka od nas ne završi fakultet i nema svoje radno mjesto i svoju platu. Neuspjeh u ljubavi i braku je bilo nešto od čega se moglo strijepiti, dok se od neobrazovanja i finansijske zavinosti nije ni strahovalo, jer prosto nijesu uzimane u obzir kao mogućnost.
Princip je bio upravo taj koji se pominjao u emisiji: žena može da postiže sve, i kuću i porodicu. Što je tačno. Ali ja mislim da je to bila adekvatna priča za generaciju mojih baba, koje su se borile protiv sudbina svojih majki i baba i usuda da opslužuju muževe i djecu, finansijski zavisne od njih i u nemogućnosti da odu, ma šta trpjele. Danas u Crnoj Gori, barem u gradskim sredinama, već odavno nema prostora za priču o rodnoj ravnopravnosti sa aspekta prava na rad i napredovanja u poslu. Već kada sam ja bila mala, u generaciji mojih roditelja (znači prije bar trideset godina), skoro sve mlađe žene koje sam poznavala bile su zaposlene na raznim nivoima. Istina, za žene-direktore sam tada češće čujala u prosvjeti, nego u ekonomiji, a i to je bila rijetkost. Ali danas vidim žene na čelu bolnica, banaka i brojnih firmi. Kao mlađoj mi se dešavalo da čujem izolovani komentar da je ženi mjesto u kući da opslužuje muža i djecu, ali to su bili rijetki ispadi, i to uglavnom starijih žena koje su morale da opravdaju svoj način života, ili onih muškaraca koji bez ženske pomoći nijesu umjeli da zavežu pertle. Porodicama su bile potrebne dvije plate, pa se pravo žena na rad počelo podrazumijevati i shvatati kao obaveza.
Zato, smatram da današnja borba za rodnu ravnopravnost unutar porodice treba da krene upravo od riječi “obaveza” i da nastoji da suzbije ono što su naše babe postavile, a to je princip da žena ne samo može da postiže sve, već da ona to i mora. Naše su babe krenule pravim putem, ali su stale na pola. A mi, umjesto da dovršimo njihovu trku, stalno je trčimo iz početka i tapkamo u mjestu. Došle smo u situaciju da se ispod oka gleda na žene koje su se svojim izborom posvetile ulozi majke i/ili domaćice, a da se osuđuju žene koje neće da rađaju kako bi gradile karijeru – ako su one u tome srećne, ko ima pravo da ih ubjeđuje da žive u zabludi? Ja sam nekada bila u drugoj “osuđivanoj” ekipi, a sada sam se približila prvoj: mrzim kućne poslove, ali toliko uživam u vremenu koje provodim sa svojim sinom da bih voljela da ne radim dokle god moja djeca ne budu išla u vrtić. Mislim da svoje dijete njegujem i vaspitavam mnogo bolje nego što bi to činila dadilja i da me to ne čini ni manje obrazovanom, ni glupljom. Ja to biram, niko me na to tjera i srećna sam. Za sada. I to je lakši put, onaj u kojem se bira između kuće i posla.
Za one žene koje to ne mogu sebi da priušte zbog skromnog kućnog budžeta, ili ne žele sebi da priušte jer imaju ambicije i u privatnom i u poslovnom životu, smatram da od svog muža treba da imaju pomoć u kući. Ravnopravnu!
Da li postoji ikakvi naučno dokazani princip da se žene umaraju manje od muškaraca, ili da su fizički jače? Koliko ja znam, muškarci važe za fizički jači pol i time se i te kako hvale. Dobro, vole da kažu kako žene hrabrije trpe bol, ali to ne znači da muškarci nijesu podobniji za fizičke poslove. Zašto se onda u Crnoj Gori očekuje da žena, koja je od 9 do 17h na poslu provela isti broj sati kao i njen suprug, nakon posla mora sama da odradi i sve kućne poslove? Zar nije i ona umorna? Neprihvatljiv je odgovor o “ženskim” i “muškim” poslovima, bar za nas koji ne živimo na selu, jer naši muškarci ne idu da oru dok žena mete podove i kuva ručak, već vrte kanale na televiziji ili izlaze s društvom kao da su neženje, prepuštajući obaveze drugima. Zar rodna ravnopravnost nije ta da u kući više radi onaj supružnik koji manje radi na poslu? I, ako oboje rade jednako, zar rodna ravnopravnost nije jednaka podjela kućnih poslova? Ja još nijesam čula za muškarca kojeg je usisivač uškopio, niti je manje muževan osvanuo onaj koji je prethodnog dana eksperimentisao u kuhinji i spremio večeru za svoju porodicu. Zar ne kažu da svi najbolji svjetski kuvari muškarci? Pa kako onda i to ispade ženski posao? Jedini striktno ženski posao je trudnoća i rađanje. Sve drugo je stvar dogovora.
Moje je mišljenje da je princip da žena “može” sve veoma opasan i da od njega treba bježati. Ako se žena ponaša kao da može sve, završiće tako što će raditi sve. A zašto bi to činila? Zašto bi žena morala da radi, podiže djecu, izigrava kuvaricu i kućnu pomoćnicu, da zažmuri ako je muž prevari, i pri tom da bude njegovana, vitka i uveče orna da zadovolji muža, jer će je u protivnom sigurno varati? Ako žena sve to čini zato što misli da muškarci ne umiju, u velikoj je zabludi. Ako je zato što je on na to tjera, treba joj pomoć relevatnih institucija. A ako je, pak, zato što ona misli da to tako treba i mora, onda priču o rodnoj ravnopravnosti treba prvo objasniti njoj.
Zna se, na kraju krajeva, ko su šoviniste u Crnoj Gori: mame i sestre. Kada se izborimo protiv njih, njihovog bespogovornog obožavanja sinova i braće (čast izuzecima), njihovu logiku da se dodvoravaju sinovima zato što su muškarci manje privrženi, pa ih treba privoljeti da ne odu, dok se nad kćerkama mogu i iživljavati jer su privrženije po prirodi, pa ih nikada neće napustiti, imaćemo i drugačije ponašanje muževa. I plodniji teren za priču o rodnoj ravnopravnosti.