Rođendan

Ja sam veliki fan rođendana i nikada neću razumjeti one koji ne vole da im se rođendan čestita i pominje. To je jedini praznik u godini koji pripada samo tom jednom slavljeniku, jedini praznik kada je on glavni, kada ga se svi sjete, kada se stide oni koji ga zaborave (ja sam obično među tima jer sam antitalenat za datume), kada mu je opravdano da jede kolače i kad čak padne i po neki poklončić.
I tako ja noćas, oko 3:20, napunih trideset i tri, ali ove godine malo manje oduševljena nego obično. Ne, nije me strah od godina i starenja i mislim da je smiješno strahovati od bilo čega sa trideset i tri. Čak štoviše, mislim da je smiješno strahovati od bilo čega prije sedamdesete, jer danas tek sedamedesete postaju ozbiljne godine, a sve prije toga je sve pitanje ličnosti, forme, načina života, a pomalo i sreće. Neki su sa trideset stari ili bolesni, neki sa osamdeset odu na onaj svijet nakon niza zdravih i mirnih godina. Ja za sebe planiram ovu drugu varijantu, što ne znači da ću da izigravam ludu babu u mini suknji, ali me nećete sigurno vidjeti ni sa maramom na glavi i keceljom oko struka. Ja ću biti od onih hipi baba sa dugim suknjama i puno srebrnog nakita koje idu po izložbama i književnim večerima i objavljuju knjige. Unučad će misliti da sam strašna faca, a ja ću se praviti važna što mi je muž mlađi od mene, neću kriti godine i uvijek ću slaviti rođendane kao da sam curica (sada je mom ujaku Igoru zabranjeno da kaže “ljudi planiraju, Bog se smije”!!!)
A danas sam malo neraspoložena zato što se završila najljepša godina mog dosadašnjeg života. Više ni jedna godina neće biti ona u kojoj sam rodila Filipa, a to mi odmah budi nostalgiju. Ove godine se prvi put dogodilo da mi se ostvarilo sve što sam poželjela iznad prethodne rođendanske torte i to nije mala stvar. Najzad sam raskrstila s Rimom, i to odmah poslije rođendana, otišla da živim sa mužem i sve to krunisala Filipom. Moraću da natempiram još jednu bebu za ovu trideset i treću, da ne bi ostala zapamćena samo po tome kako sam, kad god bi me neko pitao za godine, morala dva puta u sekundi da izgovorim slovo R!
A da smo sada u Crnoj Gori, noćas bi bila žurka. Vjerovatno u Posejdonu kod Ljilje, gdje sam slavila i jubilarni trideseti, kada se nas dvadesetak utuklo i igralo do pred zoru. Andrijana je dovela Al Dina, koji je morao da pjeva “Kad me bebo ne voliš” da bi zaradio parče torte, a Beranci su napravili haos čim su uletjeli na žurku. Ove godine bi, doduše, pravili opasni spoj Podgorice, Berana i Cetinja, mada bi i to dobro prošlo – na svadbi smo uvidjeli da može. Žao mi je što su svi prijatelji toliko daleko, što neće biti lude atmosfere i zabave, što mi baba neće spremiti neki specijalni rođendanski ručak po mom ukusu (supa s knedlama, piletina i rižoto na njen način) i što noćas neću ja biti izgovor da se svi okupimo.
Ali opet, mislim da sam danas pobjednik. Jer znam da ću se za dvadeset godina s nostalgijom prisjećati svog trideset i trećeg rođendana, kada se Filip probudio, ušuškao mi se u krilu, eksperimentiše da sam stavlja i vadi cuclu i povremeno gleda u ekran, gdje se nižu slova koja su njemu još uvijek sasvim nepoznati svijet, a meni omiljena razonoda. Uskoro će mi zaspati u naručju, a onda ćemo u šetnju. Ako se muž ne sjeti da me na ručak povede na suši, podsjetiće ga ovaj blog. A to je sve bolje od bilo kakve žurke. Što ne znači, naravno, da sledeće godine nećemo lumpovati!