Riječ-dvije o crtićima

Stigosmo i mi do uzrasta za prve crtiće.

Ivan i ja smo, u naletu edukativnog entuzijazma, u startu riješili da japanci ne dolaze u obzir i da se forsira Disney, ali da još jednom citiram mog ujaka – ljudi planiraju, Bog se smije. Jedini Disney kojeg Filip gleda je Winnie the Pooh, ali je zato jednog jutra na televiziji ulovio Pepu prase i ništa više ne može da se takmiči s njom! Kad one užasne svinje počnu da grokću, on se smije i veseli, a pošto crtić ne sadrži nikakvo nasilje ili neprikladne teme, nemamo argumenata da mu ga zabranimo. Još uvijek pokušavamo da ponudimo alterntivu, ali Pepa je bez konkurencije. Nadajmo se ne predugo!

Ono što me je motivisalo da danas napišem par riječi je što sam, u nastojanju da nađem alternativu Pepi, naišla na drugu dilemu: da li kupovati crtiće na engleskom ili sinhronizovane varijante? Kćerke naših prijatelja su naučile francuski gledajući crtiće (dekoder su slučajno podesili na francuski i niko u kući to nije umio da promijeni!), pa bi to mogao biti način za Filipa da nauči engleski. Ali zar za ovaj uzrast ne bi bilo ljepše da nađemo crtiće za najmlađe koji bi mu pomogli da što bolje nauči naše riječi, boje, oblike, životinje, itd?

Vođena tom logikom, nabavila sam nekoliko na našem, počev od famoznog Winnie the Pooh i jutros smo jedan po jedan ubacili u DVD.

Kakva katastrofa!

Na šta liče ti glasovi, o glumi tek da ne pričam! Zaista ne bih mogla da odlučim što je bilo gore od goreg! Divni crtani su potpuno uništeni, izgubili su svaku čar! Winnie the Pooh, na primjer: nema čuvenog krticinog šuškanja, Tigger zvuči kao matorac, magarac je potpuno dosadan, jedino Pooh Bear i Piglet donekle imaju šarma, mada ograničenog. Ne samo da nijesu smiješni, nego čak ni simpatični! Normalno je da Filip od godinu i pet mjeseci ne razumije što oni pričaju ni na jednom jeziku, ali u engleskoj verziji on reaguje na intonaciju, na atmosferu u filmu. Tačno se smije kad treba! A ovdje nema baš ničega, pa dijete koje je suviše malo da bi pratilo priču je izdržalo cijela dva minuta prije nego što je potražilo drugu zabavu.

Tako da za sada u našoj kući ostaje status quo: Disney na engleskom, Pepa Prase u komšijskoj obradi. Situaciju popravljamo youtube playlistom sa spotovima sa Baby First TV i Baby TV, gdje nema ničeg sem muzike i animacije. I to, srećom, obožava, ali mu ne dopuštam da previše vremena provodi pred kompjuterskim ekranom. A kad poraste, nek sam bira. Ja opet navijam da će odabrati nešto bolje od Power Rangersa i Nindža kornjača, pa na kojem god jeziku to bilo. Međutim, kako nam je krenulo sa Pepom prase, velike su šanse da bude baš suprotno. Valjda nam to dođe kao neki trening za pubertet.