Razvod

Autor: Ksenija Popović

U poslednje vrijeme sve češće čujem da se neko od prijatelja razvodi, pa rekoh da napišem po koju misao o tome. Statistika kaže da se danas svaki šesti brak završava razvodom, odnosno da se svaki šesti brak završava i tačka. Zaista nevjerovatno, kad pomislim da sam u doba kada su se moji roditelji razveli bila jedino dijete u toj situaciji u cijeloj OŠ Maksim Gorki, dok bi danas to bilo sasvim normalno i poštedjelo me mnogih negativnih emocija.

Davno je to bilo, prije skoro tri pune decenije i tek kao odrasla sam shvatila da je taj razvod morao da se desi i da to ne bi bilo ništa strašno da su se ljudi samo malo drugačije postavljali prema njemu. Drugi su ga za mene napravili lošim, praveći od njega bauka. To je tada bila tabu tema, strašna stvar koja nas je sve zadesila i koja je činila da se osjetim kao hendikepirana, kao žrtva neke strašne nepravde. Nijesam sebe krivila, niti sam tražila krivce (ta faza je nastupila negdje u pubertetu), ali sam kao dijete bila spremna da dam sve na svijetu, samo da se moji pomire. Strašno mi je teško sve padalo i kasnije sam se, kad god bi se drugarica ili drug našli u istoj situaciji, osjećala pozvanom da dajem savjete i pružam podršku. A danas sam pomalo ljuta što se svemu tome nije pristupilo puno, puno drugačije, da se samo reklo “to nije ništa posebno, ništa strašno”, ali sam i svjesna da nije ni moglo biti drugačije jer je naša situacija bila suviše avangardna za rane osamdesete u Crnoj Gori.

Danas je moj stav o razvodu radikalno drugačiji i staje u svega šest riječi: bolje dobar razvod, nego loš brak. Zaista smatram da niko ne treba na silu da bude s bilo kim, ni zbog djece, ni zbog rodbine, ni zbog obraza, pa ni zbog godina, jer nikad nije prekasno da se izađe iz situacije koja nekoga čini nesrećnim, a svako ima pravo na svoju sreću. Mnogi će odmah viknuti “a djeca?!”, ali ja mislim da bolje djecu poštedjeti svađa, čangrizanja, nezadovoljstva i frustracija. Ubijeđena sam da postoji nešto što se zove dobar razvod i svjedok sam nekoliko takvih primjera. Nadam se da mi tetka neće zamjeriti ako pomenem njeni, koji se dogodio nakon pune decenije braka i u kojem ona i bivši suprug najnormalnije komuniciraju za sve što se tiče djece i ne ustručavaju se da jedno drugom zatraže pomoć. Ne tjeraju inat, ne vrijeđaju se, niti prave cirkus od sebe pred porodicom i prijateljima, ma koliko im je možda bilo teško. Smatram da je njihovo ponašanje u razvodu dokaz njihove zrelosti i inteligencije i da je upravo to ponašanje pokazalo da su u pitanju kvalitetni i dobri ljudi, koji su svojoj djeci omogućili da tatin odlazak podnesu neuporedivo lakše nego što to biva kod teatralnih i melodramatičnih razvoda.

Možda sam okrutna kad ih tako nazovem, ali zaista smatram da je loši razvod roditelja nešto najgore što jednom djetetu može da se dogodi (opet, da preskočimo smrt roditelja i porodično nasilje). Da iskoračimo iz moje privatne situacije i odemo u “opšte vode”: mnogi rekli da se loš razvod najčešće događa kada se jedan od bivših supružnika osjeća napušteno i/ili prevareno, ali ja se ne zadovoljavam tom definicijom. Ja smatram da se loš razvod dešava onda kada jedno ili oboje roditelja jednostavno nije u stanju da se ponaša zrelo i odgovorno. I tada počinje sve ono što će djeci donijeti trajne posledice: ogovaranje drugog roditelja pred djecom, pokušaj okretanja djeteta protiv drugog roditelja, pokušaj da se zabrani kontakt djeteta sa drugim roditeljem. A to ponašanje je oličenje nezrelosti, hira, gluposti i nevjerovatne, beskrajne sebičnosti, u kojoj je povrijeđena sujeta važnija od djetetovih emocija! Samo pokušajte da zamislite jednog trogodišnjaka ili petogodišnjaka u takvoj situaciji! Zamislite ga da živi s majkom koja je ljuta na tatu, ili da posjećuje oca koji je ljut na mamu, i taj ljuti mu konstantno govori da je ovo drugo ološ, prevarant, bitanga, ili prosto loš čovjek! I onda ga, na kraju dana, pošalje kod te “zle osobe”! Zamislite tek konfuziju ukoliko se ta “zla osoba” ponaša fenomenalno prema djetetu! A ukoliko mu dijete prenese šta je rekla mama ili tata, pa odjednom prisustvuje transformaciji i nastupa zlo, u kojem čuje sve najgore o ovom drugom roditelju, i tako u nedogled! I? Čemu to služi? Kome to pomaže? Ko će se zbog toga osjećati bolje? I je li to adekvatna osveta onome ko nas je povrijedio – sitne pakosti čije će posledice nositi naša djeca, koju bi trebalo da od razvoda najviše zaštitimo i da im ga učinimo što bezbolnijim?

No, nije uvijek lako učiniti pravu stvar. Nije lako biti ostavljeni, zamijenjeni, prevareni. Nije lako biti prevaziđeni. Nije lako kad neko o kome razmišljaš čitav dan uopšte ne misli na tebe, a kad pomisli na tebe – osjeća mržnju, ili prezir, ili ne osjeća ništa. Nije lako ostati lucidan u takvoj situaciji. Nije lako, ali ukoliko postoje djeca, to je obaveza prema njima koja ni za šta od toga nijesu kriva. Ona, nažalost, ne mogu birati roditelje, isto kao što ih ni mi nijesmo mogli birati – ni njih, ni braću i sestre, ni rodbinu.

Ali zato možemo birati s kim hoćemo ili nećemo da osvićemo svakog jutra do kraja života, i meni se čini da je upravo to ljepota braka: s tobom sam zato što to želim, a ne zato što moram i ja svakog dana nanovo biram da budem s tobom. Ili da ne budem, jer ti više nijesi ono što ja hoću. A u tom slučaju ni ja tebi ne trebam ništa.