Pričam ti priču (što goveda riču)

Noćas je moj sin držao polusatni koncert oko četiri i po, nakon čega je zaspao, a majka mu više nije oka sklopila. Ne mogu vam opisati gdje sve moje misli mogu da stignu u trenucima potpune tišine kada sam jedina budna u kući. Tako sam od pet do maloprije isplanirala naše naredno putovanje (ambicije mi vuku ka Pragu), Filipovo krštenje, smislila koju ću tortu da napravim za njegov prvi rođendan, pa još malo mozgala možemo li se ikako zaposliti i preseliti u Madrid. Onda sam planirala kada se sve može desiti da rodim sledeće dijete – ili, kako je juče rekao moj drug Ivan koji je inspirisao istoimenog lika u “Dječaku”, sledećeg malog diverzanta koji će da mi diktira sve buduće planove. Nakon što sam osmislila sve to (nešto manje, nešto više realno), nekako mi je pala na pamet ogromna knjiga bajki koje je Filip dobio na poklon od đeda Joca i zapitala sam se kada će dijete početi da razumije to što mu čitam. A onda sam se sjetila šta sve sadrže bajke za djecu i tek onda nijesam mogla da zaspem!
Zaista, šta sve sadrže bajke i da li su one uopšte za djecu? Jer instiktivno mi dođe da odaberem bajke preko nasilnih japanskih crtića sa robotima i puškama, smatrajući da je slađe i simpatičnije vjerovati u Deda Mraza, vile i čarobnjake, nego se baviti puškama i specijalnim efektima za što efikasnije uništenje neprijatelja. Ali ako pogledamo malo dublje, koje su teme o kojima govore najpoznatije bajke na svijetu i jesu li one bolja alternativa nasilju sa današnje televizije?
Krenimo od stare dobre Crvenkapice: je li mudro pričati djetetu kako je nekoj djevojčici vuk pojeo baku, pa se prerušio u baku i imitirao je sve dok nije pojeo i djevojčicu? Pa je onda došao lovac, rasporio mu stomak, a baba i unuka izašle žive i zdrave (i čiste kao sunce!). Kada čuje “Ivicu i Maricu” dijete može pomisliti da je normalno da, kada porodice nemaju šta da jedu, roditelji ostavljaju djecu u šumi da tamo sama umru od gladi. I da u šumi ima vještica koje će pokušati da ih pojedu za večeru! Na stranu vještica, svi znamo da ima roditelja koji napuštaju svoju djecu, ali da li su takva saznanja neophodna mome sinu sa dvije ili tri godine?
Isto važi za “Pepeljugu”: ako vam majka umre, otac je može vrlo brzo zamijeniti pakosnim skotom koji će u porodicu dovesti svoju djecu (pakosne skotove), pretvoriti vas u kućnu pomoćnicu i maltretirati vas (s tim što mi je super onaj dio u kojem se baš Pepeljuga smuva s princem uz pomoć vile i pobrka planove ove tri kokoške).
Onda imamo temu smrti obrađenu “odnaopačke”: u “Snežani i sedam patuljaka” i “Trnovoj Ružici”, učimo da (ukoliko ste velika ljepotica) iz smrti se vraća zahvaljujući poljupcu osobe koja vas voli. Ne znam ko je od vas imao plavu knjigu “Najljepše bajke na svijetu”; u njoj je jedna od priča bila “Šuma striborova”, gdje majka i sin žive u slozi, ali sin odluči da se oženi i dovede snahu koja je zapravo guja i maltretira babu; sin na kraju uvidi da mu je žena guja, potjera je, i ostane da živi u slozi sa svojom majkom bez ikakve potrebe da opet traži ženu.
Ne mogu da krivim previše Braću Grim zato što nijesu bili autori bajki, već su prikupljali stare narodne priče i oblikovali ih. Zato je Hans Kristijan Andersen bio šampion dubioznih bajki. Treba li uopšte da pominjem najtužniju i najstrašniju od svih koje postoje – “Djevojčicu sa šibicama”?! Ono je užas! Djevojčica je gladna i smrznuta, upali šibicu i zamisli toplu kuću, pa drugu šibicu i zamisli trpezu i hranu, i tako jednu po jednu vidi sve one stvari koje nema u životu, da bi na kraju priče umrla smrznuta! Sjećam se da sam kao mala bila šokirana krajem priče i da sam plakala, i nikad nijesam postala ravnodušna prema njoj.
Možda je sve ovo pretjerivanje, ali ja sam od onih majki koje (posebno u trenucima nesanice) puno razmišlja kako će odgovarati na razna pitanja svoga djeteta. Treba mu objasniti mnogo toga, počev od naše prolaznosti na ovom svijetu. Pa seks, pa djevojčicama menstruaciju, pa kako se rađaju bebe. Pa onda rat, glad, nemaštinu, kriminal. Kad god se budu razočaravali u život, treba im objasniti o neiskrenosti, zlim namjerama, beskrupoloznim ljudima i sitnim pakostima, a opet im zadržati vjeru u ljude i učiniti ih društvenim i funkcionalnim. Treba odgovoriti na pitanja koja postavljaju, a na koja ponekad ni sami sebi ne umijemo da odgovorimo. I čini mi se da, bar kad su u pitanju neke od tih tema – porodica, brak, život i smrt – bajke nekada stvaraju dodatnu i bespotrebnu konfuziju, a nekad prosto odmažu, tjerajući djecu da se prije vremena suočavaju sa temama koje bi valjalo prepustiti odraslima.
I tako se opet vraćamo da uobičajeno pitanje: kako odabrati i znati da smo napravili pravi izbor? Je li mudro ponašati se nonšalantno i prema tom pitanju, pa ispričati sve te bajke i prepustiti da se utisci sami srede, znajući da od malo straha i konfuzije niko nije umro? Ili ipak treba povesti računa? Šta ako nijeste nonšalantan tip i volite sve da hiper-analizirate, kao ja, od prevelikog osjećaja odgovornosti i želje da učinite pravu stvar? Zaista bih voljela da poznajem nekog dječijeg psihologa i čujem šta misli o svemu ovome. I mislim da ću, barem u početku, sigurno vršiti cenzuru na priče koje se čitaju Filipu i preskakati sve one teme koje mi se čine dubioznim ili preteškim. Svakako smatram da ga život neće poštedjeti bilo koje od njih. Pa što ne bi sačekale…