Priča o slučaju seksualnog zlostavljanja u Dječjem domu “Mladost” u Bijeloj

Autor: Ksenija Popović

Svako ko me poznaje je vrlo dobro upoznat sa mojom vječitom ulogom Don Kihota i prvoborca kad su u pitanju dječija prava. Nema šale i tolerancije kad je riječ o zlostavljanju bilo koje vrste i kad god bih čula za takav slučaj, pokrenula bih svaku instituciju koja mi padne na pamet, ne prezajući ni da zloupotrebljavam lična poznanstva kako bih postigla da se slučaj ispita.
Isto tako, svako ko me poznaje zna da sam nekoliko godina bila čest gost u Dječjem domu “Mladost” u Bijeloj, te da poznajem i direktora i njegovu zamjenicu, nekoliko vaspitača, ali i veliki broj djece. Posljednje tri godine nijesam išla, zato što mi je svaka posjeta Crnoj Gori prolazila u trci i haosu (posebno otkad se rodio Filip), ali sam dok sam živjela u Crnoj Gori odlazila bukvalno svakog vikenda. Zato, smatram se kvalifikovanom da kažem koju riječ o njima.
Bez ikakve namjere da ja unaprijed odlučujem da li je slučaj seksualnog i fizičkog zlostavljanja djevojčica istinit, moram da kažem da mi je čitava priča veoma čudna. Da je u pitanju samo nedozvoljeni seksualni kontakt i da se to desilo među starijom djecom, srednjoškolcima, mogla bih da povjerujem da vaspitači nijesu primijetili. I to samo da se desilo jednom, eventualno dva puta. Jer, to bi vam bilo skoro kao da zamjerite profesorima gimnazije na maturskoj ekskurziji što nijesu primijetili da je neko od djece imao seksualni odnos tokom noći – naravno, njihova je obaveza da takve stvari znaju i spriječe, ali spada u nerealna očekivanja. Pubertetlije su pubertetlije i tu pomoći nema.
Ali da su dječaci na takav način kontinuirano zlostavljali tri djevojčice različitih uzrasta, od kojih jedna pripada predškolskoj grupi, a da za to niko nije saznao? To je vrlo, vrlo neobično!
Kao prvo, da krenemo od same predškolske grupe, jer je baš to grupa u koju sam ja stalno odlazila kad sam posjećivala Dom. Morate znati da sve predškolske grupe u Domu funkcionišu pomalo kao odvojeni svijet, kao 24-časovni vrtić u skopu zajedničke zgrade. Djeca imaju svoj sprat, svoje prostorije i vaspitač je kod njih non-stop. Ali bukvalno non-stop. Stariji dječaci u te grupe i ne svraćaju, osim ako je tu mlađi brat ili sestra kojeg obilaze, ili ako dolaze da nešto donesu, uzmu, prenesu vaspitaču. I u tom slučaju, nijesu dobrodošli da se zadržavaju i vaspitači ih veoma brzo šalju napolje. Nešto češće dolaze starije djevojčice da se igraju sa djecom, mada ni toga nema previše. Predškolska grupa odvojeno jede, odvojeno izlazi i, čak i kada se nalazi na plaži ili na igralištu, nikad nije prepuštena sebi. Razlog je vrlo jednostavan: odmah iznad Doma je magistrala, odmah ispod Doma prometni put, a dijete od četiri ili pet godina odluta za tren i svašta može da se desi. Zato mi je nepojmljivo da vaspitačica ne bi primijetila da je dijete iz te grupe zlostavljano od strane dječaka.
Dalje, starija djeca u Domu su podijeljena u takozvane “porodice”. Te porodice su grupe od petnaestak djece koja žive zajedno, kao u velikim stanovima. Imaju svog vaspitača, dnevni boravak, kupatilo, sobu za učenje i spavaonice, i taj sistem je uveden kako bi se koncept ogromnog kolektiva zamijenio konceptom manjeg, gdje će djeca lakše ostvarivati komunikaciju i sa vaspitačima i između sebe. Djeca sa vaspitačima uglavnom imaju odnos povjerenja i opet, veoma mi je čudno da bar neko nije ispričao da se nekome dešava takva vrsta zlostavljanja. Jer ovdje nije riječ o pojedinačnom incidentu, nego se pominje sistematsko dugoročno maltretiranje, ne samo seksualno, već i fizičko.
Ono što mi je definitivno dovelo cijelu priču u pitanje je tvrdnja da je najmlađe dijete redovno išlo u krevet bez večere, jer sam ja bila tu kad se služe obroci i pomagala da se služe i ja vam garantujem da djeca svakog dana dobijaju tri obroka i dvije užine! A obroci sadrže i supu, i meso, i krompir, i povrće i sve što treba! A nakon obroka vaspitačice izvuku veliku tablu čokolade i podijele djeci, ili neki drugi slatkiš koji se nađe pri ruci. Gladi nema sigurno!
I isto tako sam gledala zamjenicu direktora Slavicu Ilić kako uveče, dugo nakon završetka radnog vremena vodi nekoliko djece u Herceg Novi da učestvuju na školskoj priredbi i za njih navija iz gledališta. Pa je ta ista Slavica mene zvala telefonom da me pita mogu li da pomognem da se jedna bivša štićenica, koja obožava vrtlarstvo, zaposli u “Kaliji” ili nekoj drugoj sličnoj prodavnici. Da vas ne umaram morem primjera, suština moje priče je da, iako nijedan sistem nije idealan, ovdje je riječ o instituciji u kojoj zaposleni zaista brinu. I čija djeca to i te kako znaju.

Najbolje je rekao direktor Doma, Boro Đukanović: “Ako je istina, monstruozno je. Ako nije istina, takođe je monstruozno.” I pozvao je nadležne organe da ispitaju sve do detalja. Do tada, ja ću biti sumnjičava po prvi put u životu. Ne zato što ne vjerujem da se među djecom može desiti svašta – naravno da može, to su djeca koja dolaze iz svakakvih situacija i nose sa sobom svakakve probleme. Pa i ove djevojčice, kojih je prvo bilo dvije, pa ih je otac opet uzeo, pa ih vratio tri – majka se ne pominje. Biću sumnjičava zato što poznajem Dom, znam kako je sistem postavljen i kako sve to funkcioniše. Veoma je neubjedljivo da neko ne bi progovorio. Možda ne bi zlostavljane djevojčice, ali bi neko ko je vidio da im se stavljaju šerpe na glavu i udaraju čekićem.

I još nešto da dodam: nekoliko starije djece iz Doma mi je pričalo svoje priče, i nerijetko je dio tih priča bio privremeni povratak kućama u kojima su svašta pretrpjela. Odlazila su kući odlukom Centara za socijalni rad, o čijem bih dubioznom radu mogla čitav referat da napišem! Dešavalo se da ocu vrate kćerku koju je seksualno zlostavljao, za šta je osuđen i ležao u zatvoru! I naravno, dešavalo se da ta djeca odu kući i opet budu teško zlostavljana, ali i da uspiju da pozovu nekoga u pomoć. Što mislite, koga su zvala? Nijesu ni policiju, ni Centar za socijalni rad, a bogami ni Predsjednika Države i Vlade, kao što jutros čujem da pozivaju za tri djevojčice. Ne, ona su zvala Dom! Jedna mi je djevojčica ispričala kako ju je čika-Milinko (čuveni brkati glavni vaspitač) izvadio iz zaključanog plakara u roditeljskoj kući i odnio nazad u Dom. Meni to dovoljno govori o odnosu djece i vaspitača. Ali evo, da vidimo što će istraga pokazati. Možda se ispostavi da sam ja pored očiju slijepa.