Praznično magnovenje

Autor: Adrijana Husić

Napomena: nije hejterski blog; nema dubokumnog pametovanja prikrivene frustracije; nema skrivenog značenja. I nemam ništa važno da vam kažem.

Iz nekog samo meni znanog razloga, novogodišnji praznici me nikad nijesu posebno oduševljavali. Odnosno, nijesu izazivali uzbuđenje kod mene. Do jednog trenutka – Podgorica prvog dana prvog mjeseca: bajkovito pusta, nekad manje nekad više hladna.

Iz nekog još čudnijeg razloga ove godine pokušavam da odgonetnem koji je to đavo sa praznicima i mnome, zašto smo na Vi ? Je li to do radnji koje me ubijaju kičerajom na kub – ukrasi, paketići, garderoba? O uličnim ukrasima da ne pričam (ove godine izgleda ne kitimo grad, ali smo upalili ove sijalice zaboravljene u nekom martovskom raskićavanju… prije 5 6 godina, ko još broji). Ili je do maničnih ljudi kojima na čelu piše ”smak je svijeta – žurim, ne znam đe”?

Kod mene nije mogla proći ni priča o Deda Mrazu – dosta rano sam skontala da je moj Deda Mraz moj otac jer nije bio baš pažljiv jedne godine kad je spremao poklone. Sa petardama nikad nijesam bila u ljubavi. Čekanje mi isto nije baš omiljeni sport – pa ni odbrojavanje. A i ljetnje sam dijete, pa fore i fazoni sa zimskim čarolijama ne dolaze u obzir ni pod razno. Hmmm… možda bih se ja Novoj godini više radovala na nekih plus 50 stepeni? Nama đeci sunca nikad udovoljiti.


Da nije do mojih godina – ali nije da ih imam previše, na nekih 20 sam stala da brojim J? Možda je zbog loših filmova tokom novogodišnjih praznika (bude mi još više loše kad se sjetim kakve sam filmove gledala kao dijete uz nezaobilazne 4 Skakaonice)? Nije vala ni do Gule i njemu mrznog decembra (mada ga zajedno bojkotujemo – ja četvrta godina za redom, on nešto duže). Prema decembru gajim ”ljubav” najbližu poneđeljku. Najbliže, jer tu ljubav ništa ne može nadmašiti iako je mrtva trka.

Ali, tik tak tik tak dan kod mene zapravo izaziva ravnodušnost i ooooogroman znak pitanja:

§  Uau… već je kraj godine. Zar se juče nijesam ovo isto pitala?

§  Hmmm … da li napraviti novogodišnje rezolucije? Ili se to samo u filmovima radi? (probala jednom i manula se ćorava posla)

§  Jesam li ove godine bila pametnija nego prošle? (ae važi!)

§  Kad podvučem crtu, kako li sad stojim sa karmom? (uz -100 poena za nepraznični duh, mogu mislit!)

§  Auuuh, sve smo bliži smaku svijeta. Kad ono bi da je sad po novome?

§  Ihhh… đe ću ja da pijem sjutra kafu?

I tako, banalnosti… trivijalnosti… trice i kučine. Da imam kakav ispit da spremam (nije da nemam) tačno se vidim kako krećem po drugi put sa pisanjem one liste. Krećem i stajem naravno jer su se kod mene u starim godinama najbolje stvari neočekivano dešavale. Ili sam ja mislila da je tako. Što bih ja sad nešto dumala ”što i kako” kad ću to usput mijenjati. Planski, svakako. Ad hoc, apsolutno. Kontradiktorno? Ma joooook. A i lakše mi je da povučem neke crte/rezove u glavi. Skalpelom. E tome se radujem, tokom godine nekako nemam kad za spremanje ”dvorišta u glavi” – a i valja ljudima (i neljudima) dati šansu, dvije, tri…

Na koncu, vrlo praktično: koji dan slobodan, izgovor za putovanje, i malo više sna. Sasvim dovoljno za jednu lavovsku ljenost – u prevodu radost.

Za sva druga praznovanja, pa i sopstveni rođendan, se svojski potrudim godinama unazad da me nema – što dalje to bolje. Pa da probam ove godine sa 31/12 na 1/1 isto da uradim – pakovanje kofera i putovanje je ipak veeeeelika radost. Podgorici ću se iskreno radovati 3-ćeg uveče.

A i kažu da se u 27-oj sve mijenja.