Pravopis – drugi dio

Dakle, sjetila sam se da u kućnoj biblioteci imam stari pravopis iz 1970. godine i riješila sam misteriju pisanja riječi vlastitih tuđih imenica sa stranog jezika, pa sam mislila da “apdejtujem” zainteresovane u odnosu na prethodni tekst.

Ali prvo detalj koja će vjerovatno nasmijati one koji me lično poznaju – kad otvorite moju kopiju pravopisa, na prvoj stranici piše:

Pešić Dušanka I a
Pešić Dubravka II 2

Uglavnom, otkrila sam da tuđa vlastita imena ne moramo da pišemo fonetski onda kada pišemo latinicom, već možemo i u originalu. Pravilo, zapravo, ide ovako:

“Uz fonetsko pisanje imena u zagradi treba označiti kako se originalno pišu. A kada se u našem jeziku ta imena pišu kao i u jeziku iz koga su uzeta, treba u zagradi prvi put označiti i kako se izgovaraju; npr. Ruso (Rousseau), Betoven (Beethoven), Liverpul (Liverpool) i obrnuto: Rousseau (Ruso), Beethoven (Betoven), Liverpool (Liverpul). U naučnim djelima, u udžbenicima srednjih i viših škola i u sličnim knjigama kada se pišu ćirilicom, obavezno je na prvom mjestu za takve riječi davati i izvorno pisanje, a kada se pišu latinicom, obavezno je izvorno pisanje s dodatom oznakom izgovora u zagradi pri prvom navođenju.”

Za vas koji se bavite bilo kakvom vrstom pisanja: ukoliko želite da pišete vlastita imena onako kako se pišu “u originalu”, slijedi vam nekoliko stranica koje vas podučavaju kako da ih mijenjate po padežima, i to bez onog nakaradnog tirea! Jeste malo komplikovano, ali meni se čini mnogo ljepše i moj problem je riješen.

P.S. Pravopis koristi kao primjer italijansko ime Giacomo (Đakomo), ali ga greškom piše sa duplim C. Giaccomo!!! Nadam se da mu to ne remeti autoritet za sve ostalo…