Porođaj

U jednoj od lijepih sekcija sajta cnn.com izašao je tekst o tome koje su najbolje zemlje na svijetu za život. Iznenadila sam se: za najbolju je proglašena Francuska! Očekivala sam sjever Evrope, Švajcarsku, eventualno Australiju, ali nikako Francusku, jer mi ni u jednom trenutku nije ostavila utisak visokog standarda života i dobre organizacije. Čitajući detaljnije tekst, međutim, shvatila sam u čemu je štos. Francuska je osvojila prvo mjesto zbog njenog doista fenomenalnog zdravstvenog sistema, koji sam i ja osjetila na svojoj koži.
Vjerovatno nijeste upućeni da mi, “super-privilegovane” diplomate, u zemljama službovanja moramo sami sebi da obezbijedimo zdravstveno osiguranje. Većina to nikad ne učini, nadajući se da im liječenje neće trebati, pa se grdno pokaje ukoliko se bilo šta dogodi tokom službovanja. Sjećam se da je jedan Ambasador u Španiji (tada je bila riječ o “zajedničkoj” diplomatiji) ostao bez kompletne ušteđevine kada je supruga slomila nogu. No, mi smo u Francuskoj imali sreće zahvaljujući bilateralnom ugovoru koji postoji između naše dvije države: naše diplomate u Francuskoj se tretiraju kao da imaju njihovo zdravstveno osiguranje, i obratno. Tako sam dobila njihovu zdravstvenu knjižicu i porodila se kao bilo koja Francuskinja. A evo šta to znači.
Kao zdravstveni osiguranik, imala sam pravo da se porodim na manjoj klinici koja je specijalizovana za akušerstvo, umjesto u velikoj bolnici. Jedini trošak koji sam morala da snosim je dodatak za “single” sobu i dodatak za Ivanov boravak u sobi. Od trenutka kada smo ušli u bolnicu, pa sve do odlaska kući, Ivan se ni jednog minuta nije razdvojio od mene, a to je najbolje nešto što je moglo da mi se dogodi. Prisustvo muža prije, tokom i poslije porođaja ženi donosi ogromnu podršku i sigurnost.
Sobe ne izgledaju posebno bolje od soba u podgoričkom KBC-u, ali je sve održavano tako da i izgleda čisto. Kod nas u bolnici sam, uprkos čistoći, uvijek imala utisak da je prljavo. Kažu da svaka bolnica/klinika mora imati bube, ali ja tu gadost ovdje nijesam imala priliku da vidim, niti bilo koja od mojih poznanica koje su se tu porodile. O ponašanju osoblja se ne može dovoljno reći: vaspitani, prepuni obzira, nježni, strpljivi. Ivan je dobio poljski krevet i imao je zadatak da ga sam otvara noću i ujutro sklapa, dok su sve što se tiče mene radile sestre i čistačice.
Ono što je sigurno drugačije od naših bolnica su porođajne sale. Moja je bila dosta obična, bez kade (neke imaju kadu, za žene koje prvi dio porođaja žele da provedu u vodi), samo porođajni sto i police sa svime što treba ljekarima i babicama. Ivan je imao lijepu fotelju u kojoj je sjedio tokom mirnijih trenutaka (porođaj je trajao 26 sati, pa je bilo vremena i za odmaranje) i – kako to već priliči Ivanu – do drugog jutra je odlučio da je ta fotelja toliko dobra da bismo i mi morali da je nabavimo za kuću. Otpratila sam tri smjene babica do Filipovog dolaska, a četvrta smjena me je konačno porodila, naravno uz prisustvo ljekara. Moram priznati da sam se pomalo drala, iako sam sebi bila obećala da neću, a sad mi sve to djeluje tako smiješno i bezazleno. Istina, zaboravi se taj užasni bol! Odnosno, zapamtiš da je boljelo, ali samog bola ne možeš da se sjetiš. Odjednom ti se čini kao da nije bilo ništa strašno. A bilo je, bogami!
Kada je Filip najzad doputovao na ovaj svijet, prvi ga je ugledao Ivan. Doktor ga je odmah stavio meni u naručje, onako gologuzog i klizavog, a on je plakao i plakao i plakao. Miš mali! Onda su se doktor i babice kladili koliko će biti težak, i naravno doktor je pobijedio – omašio je za samo 50 grama. Pod Ivanovim budnim okom su Filipa izmjerili, osušili, stavili mu pelenu (najobičniju Huggies, bez širokih poveza i sličnih bakrača!), obukli mu bodi i pidžamicu koju smo mi donijeli, na glavu natakli kapicu i vratili ga meni u naručje da ga dojim. Inače, crni Ivan je imao zadatak da ih prati gdje god da ga povedu, jer sam ja imala fobiju da će neko da mi zamijeni bebu za tuđu. A i to je bolje od moje drugarice Tijane, koja je tokom cijele trudnoće imala fobiju da će saksija da joj padne na glavu, pa je bježala od balkona dok je hodala ulicom.
Sa Filipom u naručju su me prebacili u našu sobu (gdje mi je pošlo za rukom da se onesvijestim) i od tog trenutka je on bio moja i Ivanova briga. Pedijatrijske sestre bi došle, pokazale nam kako se nešto radi, ali smo to morali mi da odradimo. Da nije bilo njihovog upornog rada i pomaganja, nikad ne bih uspjela da dojim i izgubila bih mlijeko – inače rijetko koja žena nema mlijeka, ukoliko uporno dojite imaćete mlijeko, ukoliko ga ne dobijete ili odmah izgubite, slobodno se ljutite na osoblje u bolnici koje vam nije dovoljno pomoglo. Ja sam živi primjer toga – da nije bilo sestre po imenu Nadine, ostala bih bez mlijeka.
Trećeg dana smo Filipa konačno i okupali i tek tada shvatili da se naš mali čovjek rodio s kompletnom frizurom. Tokom boravka u klinici su organizovani i sastanci svih novopečenih roditelja sa pedijatrijskim sestrama, gdje bi nas učile raznim trikovima za staranje o bebama i gdje bismo razgovarali o svemu što nas brine i što ne znamo kako da uradimo. Nakon pet dana boravka u klinici, došli smo kući potpuno naučeni i spremni da se sami staramo o Filipu. Zapravo, to smo činili već pet dana.
I sve to zahvaljujući običnoj zdravstvenoj knjižici. Tada mi se činilo kao puno, jer sam navikla na priče o porođajima u Crnoj Gori, gdje navodno babice vrijeđaju porodilje, znaju da ih udare, gdje otac gleda bebu kroz staklo i gdje je žena prepuštena sebi samoj i milosti i nemilosti osoblja. Sada shvatam da je ovo ovdje zapravo normalno, i da bi tako trebalo da bude svugdje. Ako dijete ima oca, zašto bi on bio isključen iz njegovog dolaska na svijet? Zar je njemu mjesto u kafani dok se događa najvažnija stvar u njegovom životu? U ostalom, kad već žena mora sama da iznese trudnoću, sama da rodi, šta fali da dobije malo moralne podrške i pomoći dok trpi najveći bol na svijetu? Ukoliko beba nema oca, zašto ne može da bude uz nju njena majka, najbolja prijateljica, ili bilo koja osoba koju odabere? Pa to se radi svuda u razvijenom svijetu i to zaista pravi ogromnu, ali ogromnu razliku!
I zašto su kod nas bebe umotane kao mumije nakon rođenja? I zašto i bebe s normalnim kukovima moraju da nose široki povez? I zašto bar majka ne može da bude s njima cijelo vrijeme, da ih doji kad god treba, da uči da ih njeguje od prvog trenutka, umjesto što prve i najvažnije dane s bebama provode sestre, a onda majke idu kući izgubljene u vremenu i prostoru i ne mogu da funkcionišu bez pomoći čitave čete baba, tetaka, strina? Je li moguće da se to ne može prilagoditi današnjim standardima, onima koji važe u cijelom razvijenom svijetu?
Jer, možda bi Ivanu bilo lakše da je Filipov dolazak na svijet dočekao u kafani, da je bio mrtav pijan kad bih mu javila da se najzad rodio i da mu je čitav taj događaj bio prepričana anegdota koju nikada neće moći stvarno da zamisli. Ali ipak, ja mislim da je i on zadovoljan što je ovako ispalo. I s te strane ću se i ja složiti, Francuska je najbolja zemlja na svijetu za život. Omogućila je Filipu da se rodi kao u filmovima. Daj bože da, gdje god bili, tako nešto izvedemo i sledeći put.