Polu-prazna ili polu-puna čaša?

Ne mogu da vjerujem da moj blog postoji već nedjelju dana! Vrijeme toliko brzo prolazi da me prosto uhvati strah. Dođe mi da prikočim sa svojim načinom života, da počnem da se dosađujem, ne bih li kako usporila vrijeme. Ali onda pomislim da bih tako postala kao neke drage osobe iz Crne Gore koje, nažalost, kad god ih pitam šta rade ili šta ima novo, odgovaraju: “Ništa, dosadno, katastrofa, ovđe vazda jedno te isto, nikad gore!”

Možda sam ja blesava, ali kako mlada osoba koja poznaje ljude, ima prijatelje, porodicu i posao može da bude u situaciji da joj je svaki dan isti? Meni se čini da to ipak nije stvar mjesta u kojem se živi, već osobe. Šta bih ja morala da kažem? Trenutno ne radim, ima dana kad iz kuće ne izađem, čitav dan sam sama sa bebom i ponekad ne stignem da se istuširam dok Ivan ne dođe kući na ručak. Nemam društva (imam eventualno jednom nedjeljno), Strazbur je prilično mrtav grad, a ne govorim francuski dovoljno dobro da bih učestvovala u nekim kulturnim aktivnostima. Ljetos smo uzeli Total TV da bismo imali bar neku zanimaciju, ali je program bio neuporedivo bolji ljetos, nego sada. Pa opet, pitajte me kako sam i sigurno vam neću reći ni da mi je dosadno, ni da je katastrofa i vrijeme mi i te kako leti! Pomislićete – zbog bebe, nemam kad da se dosađujem. Istina. Ali meni ni u trudnoći nije bilo dosadno, samoj kući do predveče, u gradu u kojem nemam prijatelja! Uvijek ja sebi nađem zanimaciju, čak i ovdje, gdje smo izolovani od svijeta.

A u Crnoj Gori mi nikad, ali nikad nije bilo dosadno!

Moram da priznam da me odavno nešto nije iznerviralo kao onaj incident od prije mjesec-dva sa predstavnikom UN-a u Crnoj Gori, koji je nalupetao one stvari za život u Podgorici kako bi dobio povišicu. Nije me čak toliko pogodio njegov bezobrazluk, pa čak ni glupost, koliko nečiji komentar na tu temu na Facebook-u jedne moje poznanice. Ta poznanica je na svojoj stranici negodovala zbog teksta, a neko sa njenog spiska prijatelja je rekao nešto manje-više ovakvo: “Zašto se, zaboga, frasiraš? Ja bih ispod svake ove konstatacije rekla ‘Strongly agree’. Samo neko iz establishmenta može da se frasira na to što su oni iz UN-a napisali, a sve što su napisali je istina.”

To me podsjeća na ovu meni blisku osobu kojoj je “sve katastrofa, moja Ksenija, svaki dan sve isto!”, mada je ovo još gore. Ima za to jedna vulgarna definicija, ali ne može biti prikladnija – kada ti je milije tuđe govno, nego tvoj kolač. Prvo, suvišno je i komentarisati konstataciju da u Podgorici nema osnovnih stvari za preživljavanje, tipa sijalice, šterike, i tako dalje. Tim dijelom priče se neću ni baviti. Onda, kažu, slab je izbor sezonskog voća, a vansezonskog nema. Istina, nema na maloj pjaci da se kupi papaje i manga, pa ako je to razlog da se ovima iz UN-a povećaju plate – amen! Nek povećaju. Djecu, kažu, ne smiju pustiti same u neke kvartove naseljene Romima i izbjeglicama – pretpostavljam Konik i Vrela Ribnička. Pošto inače, kad se vrate u Nju Jork, puštaju djecu da sama idu u Harlem. A i ovdje, u Strazburu, sigurno im djeca sama idu u one kvartove u koje ni policija ne smije da uđe! Bi li kulturni program mogao biti bogatiji? Iskreno, smatram da bi, ali da je ipak sasvim dovoljan za tako mali grad i tako ograničeno interesovanje. Još nisam imala priliku da čujem da se u Crnoj Gori hvataju veze za odlazak u pozorište, ali jesam da se hvataju za sto u prvom redu kada Aca Lukas nastupa u “Trokaderu”. Ali to ne znači da pozorišta nema, da kulture nema, da su nam supermarketi prazni, ili da je negdje drugo zabavnije i bolje. Ponuda je tu i nije ponuda velegrada, već ona adekvatna gradu od 170.000 ljudi, ili državi od 650.000. A onaj ko bira da sjedi kući, gleda latino-američke serije i kuka kako mu je dosadno, problem treba da traži u sebi.

Ovi kojima je svaki dan isti i katastrofa, jednako bi živjeli svuda – i u Nju Jorku, i u Minhenu i u Milanu i u Madridu. Stigli bi, obišli grad, našli stan, uselili se i uglavili u kolotečinu, jer su kolotečini skloni. Crna Gora, naravno, ima mnogo mana, ali ih nema manje ni jedna sredina u kojoj sam do sada živjela. S tim što za nas, Crnogorce, ona pruža nešto što nam nedostaje kad god iz nje odemo: naš način druženja, održavanja porodičnih i prijateljskih odnosa, ponašanja, života. Nijesu Crnogorci vični usamljeničkom životu koji je svojstven Zapadu, onom nedostatku opuštenosti i bliskosti s ljudima. Svaki od njih, koliko god dugo bio na Zapadu, gradi ili kupuje nešto u Crnoj Gori “za kad se vrati”. Rijetko koji nikad više ne dođe. Mogu da se prave važni svojim Zapadom kad stignu ljeti na odmor, ali jedni druge ne mogu da prevare. Djeca mogu da im se rode na Zapadu i da najviše društva imaju tamo, opet će kukati za crnogorskim ljetovanjima. Barem moje iskustvo tako pokazuje, a imam dvadeset i dvije godine takvog iskustva. Na sreću i na žalost! Jer sam stranac i kući, i u inostranstvu. A svi koje sam tokom školovanja upoznala u inostranstvu, vratili su se u Crnu Goru. Oni koji nijesu, planiraju da to učine. Zašto, pitam se, kad je kod nas sve tako loše. Ili možda ipak nije?
Ja imam spisak od oko stotinak mana koje pripisujem Crnogorcima i zbog kojih volim da budem daleko. Pa ipak, kad god stignem u Crnu Goru, jedva ponovo odem igdje, jer je najljepše biti svoj među svojima, ma kakvi bili. A jesu li stvarno toliko loši?
Ili, da okrenemo pitanje: jesu li stvarno drugi toliko bolji?
Ko god je ikad izašao iz Crne Gore, a kaže da jesu, laže i sebe i druge. Mada i to razumijem. Ko nije zadovoljan samim sobom, svemu će nalaziti mane.

Lijepo o tome kaže ona pjesmica čika Jove Zmaja:

Jedan mali dečko
Nije ništ’ uživo
Sve je shvato tužno
Sve je shvato krivo

Mučila ga često
I ta misao crna!
Zašto nijedna ruža
Da nije bez trna?

Taj je dečko imo
Veseloga druga
Koga nije lako
Obarala tuga.

A zašto ga nije?
Verujte mi zato,
Jer je svašta lepše,
Veselije shvato.

Pa i on sad reče:
“Radujem se, druže,
Što se i na trnu
Mogu naći ruže!”