Podgorica

Poslednje dvije sedmice obilježilo je sasvim neplanirano putovanje u Podgoricu. Na stranu to što nam do Frankfurta treba dva sata, pa na aerodromu još dva, pa u avionu još dva i konačno još sat od izlaska iz aviona do kuće, kroz pasošku kontrolu, podizanje prtljaga, itd; ali 350 eura povratna karta za jednu osobu, Montenegro Airlines-om, relacija Frankfurt-Podgorica? 350 eura? 700 za dvoje? Pa da li su oni normalni!?
I pri tom, usred strašne nemaštine na koju se svi žale i cijena koje su uvreda po zdrav razum, avion nikad puniji! Nije bilo bukvalno ni jednog jedinog slobodnog mjesta, a većina putnika su bili ljudi koji stanuju u Crnoj Gori, a ne gasterbajteri. Ne znam za vas, ali meni takve stvari nikada nijesu bile jasne.
Crnogorski tempo nam je ubitačan, kao i obično: ili gostujemo, ili primamo goste. Ne stižem da se vidim sa najbližim prijateljima i zbog toga se osjećam kao izdajnik. Tek negdje trećeg dana stižem da se uopšte sjetim da pogledam oko sebe i uočim da je u vazduhu još jedna predizborna tenzija. Zaista, kad god dođem kući – neko se bira. A ja sam od onih koji vole da glasaju, da budu dio tog procesa, da budem odgovorni građanin.
Hodajući prema svom biračkom mjestu, gdje sam pohađala prva tri razreda osnovne škole, pada mi na pamet da napravim dvije lične top-liste: dobrih i loših stvari u Podgorici, posebno u mom kvartu, poznatijem pod nazivom “preko Morače”. Evo šta sam smislila:

Dobra top lista:
1. Milenijum
2. Delta
3. Samoposluge
Skoro svaka zgrada ima svoju samoposlugu i uvijek, u svakom trenu, možete skoknuti da nešto kupite. Samoposluge rade do kasno uveče, pa i nedjeljom. U Strazburu u nedljelju možete poći samo u minimarket na pumpi, a inače postoji svega jedna samoposluga u kvartu u koju svakako ne možete poći bez automobila, a ukoliko želite bolje snabdjevenu, treba vam bar 20 minuta vožnje. One u kvartovima rade dvokratno, pauzu prave od 12 do 14h, a uveče zatvaraju već u 18h. U tržnim centrima su otvorene do 20h.
U Podgorici do vrha napunim korpu za 50 eura. Onu veliku, što se gura. U Strazburu toliko platim malu, što se nosi, do pola punu. Ona velika me košta bar 200.
4. Ponuda u prodavnicama, pogotovo dječijim
5. Cijena usluga
Kada bismo u Strazburu Ivan i ja odlučili da večeras izađemo u bioskop, evo koliko bi nas koštalo to zadovoljstvo:
– 2 karte za bioskop, 2 porcije kokica i 2 soka: 40 eura
– parking: 10 eura
– dadilja: 10 eura na sat
U Podgorici je to, ipak, drugačije.
6. Taksi službe
7. Bašte podgoričkih kafića

Loša top-lista, odnosno stvari koje želim da se promijene:
1. Fasade
Želim da se nekako sakriju fasade onih užasnih, jezivih, groznih poslijeratnih zgradurina poput onih preko puta Male pijace. Toliko upropaštavaju izgled grada i toliko su strašne, da su upadljivije od lijepih novih zgrada koje su iznikle oko njih. I ne, nije ih dovoljno okrečiti. Treba bukvalno osmisliti nove fasade, napraviti optičku varku, nadmudriti onaj horor film.
2. Čarobni štapić
Ne pada mi na pamet drugi način da se nekako sakrije onaj Blok 5? 🙂
3. Protok Filipovih kolica
Hodajući od našeg stana, koji se nalazi na samom kraju Moskovske ulice, prema zgradi “Vektre”, nemam nikakvog načina da bezbijedno izguram kolica do cilja. Ukoliko hoću da idem desnom stranom, na kojoj se nalazi mala pijaca, fali mi trotoara. Ukoliko hoću lijevom, ispred najružnijih zgrada u Podgorici, svaki čas moram silaziti niz nekakve stepenice. Na toj lijevoj strani postoji dio trotoara bez stepeništa, ali je blokiran parkiranim automobilima. Ne želim da hvatam krug oko kvarta i ne želim da hodam ulicom!
4. Pretrčavanje preko pješačkog
Želim da normalno pređem preko Bulevara Sv. Petra Cetinjskog. Ukoliko ne trčim, uspjeću da pređem pola ulice i možda još metar druge polovine. Ukoliko ne stignem, osuđena sam na dugo čekanje.
5. Prednost pješaka na pješačkom
Želim saobraćajce na velikim raskrsnicama. Želim da zaustavljaju vozila koja skreću u ulicu koju ja prelazim na pješačkom prelazu kada mi je zeleno i da mi tako omoguće bezbijedan prelazak
6. Rat protiv nepriznatih aforističara
Želim da oni kojima je zaduženje da prekreče parole ispisane po zgradama budu uporniji od njihovih autora, jer nijesam zainteresovana za seksualne navike neke kvartaške Ivane ili Marije, niti za bilo čije političke i navijačke strasti.
7. Licemjerje saobraćajne policije
Ukoliko je zabranjeno na nekom bulevaru parkirati vozilo, jer bi se njime ometao protok saobraćaja, ne želim da mi isti protok ometa policijsko vozilo koje je tu parkirano da zaustavlja druge vozače.
8. Strmoglave rampe
Hoću da svako stepenište u gradu, bilo sastavljeno od dva ili dvadeset stepenika, ima rampu za kolica. Ali ne kao rampe u zgradi Vektre, koje ničemu ne služe jer su toliko strme da morate pomisliti na onaj vic o kozama koje pasu pod ručnom, već prave rampe.
I eto, moje top-liste i ja zaokružismo svog favorita na glasačkom listiću, pokupismo stvari i otputovasmo, tog istog jutra, onim istim, bezobrazno skupim Montenegro Airlines-om. Prelijećući glavni grad, pokušavam da sumiram utiske o njemu. Upoređujem ga sa Podgoricom od prije godinu, pa prije pet, deset, dvadeset. Istinu kažu, neprepoznatljiva je! Nove zgrade, mostovi, kvartovi, tržni centri… Smijem se vicu o Zećanima koji “Alisu u zemlji čuda” zovu “Miljeva u Deltu”, i mislim na svoje top-liste. Kako bi bilo kad bi građani svakog kvarta sastavili po jednu i dostavili je budućoj Skupštini Glavnog grada? Bi li to iko pročitao? Uvažio? Ili se naša uloga završava na tom krugu iscrtanom oko broja?
A kakva je vaša top-lista?