Podgorica-Rim-Milano

Pozdrav svima iz Milana! Pisem sa Milosevog kompjutera, a to mi je prvi put da pisem sa Mac-booka i nikako mi ne polazi za rukom da shvatim kako se mijenja tastatura, tako da nemam “sh”, “ch” itd. Na tome se izvinjavam.

Sto se danasnjeg putovanja tice, proslo je mnogo manje strasno nego sto sam mislila. Ovolike godine u ulozi Pera putnika su me naucile jednoj stvari: ako presijedate na bilo kojem italijanskom aerodromu, NIKAD se ne cekirajte do konacne destinacije! Mnogo je bolje da provedete i nekoliko sati vise u presijedanju, ali da podignete prtljag i cekirate se ponovo, jer su rimski Fiumicino i milanska Malpensa slavni po gubljenju prtljaga. Cak su ih prije par godina stavili na crnu listu aerodroma sa organizacione tacke gledista. Niko ne gubi prtljag i ne pravi probleme kao oni. Ako nesto mogu da zakomplikuju, to ce neizostavno uciniti i zato ja, kad god putujem preko Italije, znam da ce bar neki problem da me snadje. 
Danas je to bila karta – iako je kupljena i placena, i novac skinut s kreditne kartice, njima je rezultirano da nije placena i ponistili su mi rezervaciju. Nakon raznih peripetija, problem je rijesen, ali ja sam kroz taj dogadjaj bar znala jedno – da sam opet u Italiji!
Italijani vam, inace, mnogo vole da drugima citaju bukvice o tome kako treba zivjeti, raditi, druziti se, izlaziti. Ja smatram da sam ih od 1988.g. do danas dobro upoznala, pa mi je ta njihova sklonost uvijek bila pomalo smijesna. Naravno, dobro je drzati do sebe, ali prava istina je da je jedini narod koji je skloniji improvizaciji od italijanskog – ovaj nas! A ako mislite da pretjerujem, navescu vam jedan primjer koji, po mom misljenju, govori sve.
U pitanju je zgrada koja je, da bi ironija bila veca, sjediste italijanskog Vrhovnog suda. Da biste razumjeli zasto govorim o ironiji, moram vam prvo pokazati sliku da biste stekli osjecaj koje su dimenzije te zgrade:
Dakle, zgrada se nalazi na obali Tibra i gradjena je od 1888. do 1910. godine. Ambicija je bila da se napravi velelepno zdanje, u cemu se i uspjelo: zgrada zauzima cijeli kvart, unutra je krase slavne freske, itd. 
Sto se, medjutim, dogodilo: samo par godina nakon izgradnje, ona je pocela da tone u Tibar. Prvo se mislilo da je po srijedi problem sa zemljistem, pa su krenuli da ispod nje dodaju cement (govorimo o injekcijama tona cementa). I sto se na kraju ispostavilo? Da je tadasnji gradonacelnik, u zelji da zaradi koju paru od izgradnje, odlucio da malo stavi u dzep. I sto je stavio u dzep? Novac od temelja!!! Tako da ovo cudo od zgrade, koje se nalazi na obali rijeke, prosto nema temelje! Sto je, kao sto rekoh, veoma ironicno, imajuci u vidu da je u pitanju zgrada Vrhovnog suda. Kakva zgrada, takav i sudski sistem.
A sada se vracam duhu grada u koji sam dosla i svojim starim navikama, sto znaci da me ceka drugo poluvrijeme Bate Borisov – Milan i navijanje!

P.S. Montenegro Airlines nije normalan sa cijenama!!!