Plate

Autor: Ksenija Popović

Na Američkim novčanicama uvijek piše “In God we trust”
(u Boga imamo vjeru).
Na ovoj piše “u pohlepu imamo vjeru”.
Naši Parlamentarci bi trebalo da se prepoznaju u ovoj drugoj.

Obično ne komentarišem na blogu dešavanja u Crnoj Gori, ali mi se stalno vrzmaju kroz glavu priče o povećanjima plata. Znate i sami kako je ovdje, svako će vam se požaliti na svoju i pitati vas kolika je vaša, mada se nama iz ministarstava najčešće dešava da nam se požale, a onda se šokiraju kad shvate da zarađuju više od nas.

Zadesila sam se u Kliničko-bolničkom centru baš na dan jednosatnog štrajka medicinara. Iskreno, kada odgledate jedan njihov radni dan, složićete se da treba da zarađuju puno, puno više. Mada, u ovoj zemlji svaka profesija zaslužuje da zarađuje više – svaka, osim parlamentarca. Oni, što se mene lično tiče, zaslužuju da im se plata počne obračunavati na sat, umjesto mjesečno, pa i isplaćivati na osnovu broja sati koje provode na najbolje plaćenom radnom mjestu u Crnoj Gori. Pošto, kad nema kamera, u Skupštini ne sjedi niko.

Mnogo me je nasmijalo obrazloženje da parlamentarcima treba povećati (već enormne) plate kako bi se smanjila njihova potkupljivost. Ne zanima me je li tu formulaciju smislio Brisel ili Podgorica, ja je smatram uvrjedljivom. Potkupljivost je stvar nečijeg karaktera, a ne visine plate i onaj ko je potkupljiv bi ostao potkupljiv i sa mjesečnom zaradom od 20 hiljada! Mada, još mi je uvrjedljivije to što se sad iščuđavaju pobunama medicinara, prosvjetara i ostalih državnih službenika, pa kažu: “eto, nismo povećali plate, što ima više da pričamo o tome?”. Ima da pričamo, pa makar da prokomentarišemo političko-sociološki fenomen da ti ljudi nikad nijesu bili jednoglasni za nešto što bi donijelo dobro našim građanima. Jednoglasni su samo u sopstvenoj nezaježljivosti, pa je zato današnja slika posvećena njima.

Kao što rekoh, zapalo me je da dva dana za redom budem u KBC, odnosno u Urgentnom centru (svi smo dobro, hvala bogu, ja sam imala neki mali problem koji je riješen). Gledam kakve se tamo face i situacije smjenjuju i – kao što već rekoh – pomišljam, imaju pravo, neka traže veće plate! Zaslužili su ih! A onda stanem pa razmislim: hm, kako ko. Jer, znate, baš kao što ne smatram da je potkupljivost stvar visine plate, isto mislim o nevaspitanju.

Evo, na primjer, ležim ja satima i satima u opservacionoj sali Urgentnog bloka. Čekam nalaze. Unutra nas je četvoro, jedan čovjek koji je riješio po svaku cijenu da ustane i pođe kući, a nikako ne bi smio da ustane iz kreveta; jedan koji po svaku cijenu hoće sebi da iščupa infuziju i jedan koji se, kao ja, živ ne čuje. Prema svima nama su ljubazni i ljekari i sestre, neki su čak divni. Izuzev jedne sestre (kratke crne kose). Ona je primjer svih priča koje narod prepričava o toj ustanovi i smatram da su svi poput nje zastiđe za profesiju koju obavljaju i za štrajk koji se održava od 10 do 11, gdje se ljudi bore za nešto što je većina njih zaslužila.

Dakle, gospođica (ili gospođa) je u nekom trenutku svog života došla do zaključka da je superiorna u odnosu na ljude o kojima treba da vodi računa, pa se prema njima tako i ophodi. Što je čini superiornom ne znam, osim činjenice da je u tom trenutku ona zdrava, a onaj ko leži nije. Ne obraća nam se nikad, a ukoliko je nešto pitamo, odgovori nam što je kraće moguće, sa prezirom u pogledu i glasu. Uvijek nas posmatra blago uzdignute glave. Nikad nas neće pitati kako smo niti nam bilo što reći, mi smo samo čovjekolike životinje koje leže na krevetima i koje će po potrebi prevrnuti, ubosti, previti, obraćajući nam se što je manje moguće. Dalje od toga nas ne može očima vidjeti i to ni ne pokušava da sakrije. Ja u jednom trenutku ječim od bola, a ona na dva metra od mene lista novine, komentariše kreme i ni ne pomišlja da mi priđe, ili me bar nešto pita, a kamoli da zovne doktora. Vjerovatno i prevrće očima, jer uznemiravam njeno čitanje.

A ako pitate takve poput nje zašto se tako ponašaju, obrazloženja su vam uvijek ista:

1. Teško je raditi s narodom. Slažem se, teško je. Vodila sam konzularno odjeljenje, vidjela što je raditi sa strankama, a mogu samo pretpostaviti koliko je teže raditi sa bolesnim ljudima. Međutim, čini mi se da je od srednje medicinske škole do danas mogla da stekne jasan utisak o tome koju će vrstu posla raditi i, ako joj se nije dopadalo, da je bila na vrijeme da odabere nešto drugo.

2. Plate su niske. Tačno, niske su. Ali opet, kad je krenula u ovaj posao, znala je kolike su plate medicinskih sestara. Ako nije bila voljna da se bavi ljudima za tako niske plate, za iste pare je mogla da odabere nešto drugo.

A kad bi na sve ovo rekla: odabrala sam ovaj posao uprkos niskoj plati, zato što je human posao, ja bih se nasmijala i rekla: ponašaj se humanije!

Tako da se slažem, naravno da se slažem – plate u državnoj upravi su zastiđe. Država nema za više, ali bi mogla racionalnije da raspoređuje i ono što ima. Jedino što mi smeta u toj priči je što se opet svi utrkuju da rade u državnoj upravi. A zašto? Iz patriotizma ne sigurno, već zato što nigdje drugo nemaju sigurno radno mjesto, a da mogu toliko da izostaju s posla i da imaju toliko drugih pogodnosti. Tako da se meni čini da u Crnoj Gori treba povećati dvije stvari: plate i radnu etiku. Nagraditi vrijedne, ali konačno prestati sa tolerisanjem i nagrađivanjem neradnih i bezobraznih. Jer takvima je plata samo praktični izgovor. Kad biste im je povećali, brzo bi smislili drugi.