Pedro

Autor: Ksenija Popović

Otišlo je jedno malo pile koje se zvalo Petar, ali koje je nas nekoliko – prijatelja njegove mame – voljelo da zove Pedro. Petar nam je zvučalo prestrogo za tako tople oči i osmijeh. Svoj drugi rođendan je proslavio dan nakon moga i prosto mi ne polazi za rukom da shvatim da ga, samo mjesec dana kasnije, više nema. A pomisao da o njemu treba da govorim u prošlom vremenu me ispunjava ogromnim bijesom i gađenjem prema ovome svijetu i tjera me da mislim da jedino u što možemo čvrsto vjerovati, jedino u čije se postojanje nanovo uvjeravamo iz dana u dan se ne zove bog, već nepravda.

Kad je riječ o Pedru, čovjek ne zna odakle bi prije počeo da govori o nepravdama: od njegovog tate, koji je umro godinu prije njega, ili od njegove teške dvije godine, kroz koje se borio s najplemenitijim osmijehom na licu, kao da to nije ništa.

Kad god pomislim na tu malu mrvicu, pomislim upravo na njegov osmijeh. Sjećam ga se ljetos na moru sa nama, kako pliva u šlaufu sa šeširićem na glavi i “kezom od uveta do uveta”, što bi rekli ovi naši. Njegova mama bi ga, nakon kupanja, umotala u peškir, pustila mu igračku koja svira i s jednako velikim osmijehom rekla “živote moj”. Kad god bi nju ugledao, sav bi zatreperio od sreće, zamahnuo ručicama i nasmijao se. Sva sreća pa je ona jedna od najjačih, najtrezvenijih i najhrabrijih osoba koje poznajem, koja ima jak sistem podrške porodice i prijatelja, pa će joj se, kad-tad, vratiti vedrina po kojoj je svi poznajemo. U to čvrsto vjerujem, baš onako kao što danas vjerujem u nepravdu i bol koji osjećam kad god pomislim da to pile malo sa tek napunjene dvije godine leži u bijelom kovčegu i da je juče otišao dolje, pored svoga tate, uz zvuke onog mjeseca koji svira.

Ja ću ga sigurno pamtiti dok sam živa.