Park – potrebna uputstva za upotrebu

Otkad smo došli iz Crne Gore, u Strazburu je sunčano. Stepeni slabo ima, ali je sunce dovoljno uporno da Filip svakog dana od 15 do 17h boravi na igralištu. Obučemo dva sloja garderobe, perjanu jaknu, šal i kapu i idemo, on naoružan beskrajnim entuzijazmom, a ja strpljenjem koje sam mukotrpno prikupljala tokom prethodnih 22 sata.

Ne mogu vam opisati koliko se bespomoćno osjećam zato što moj francuski nije dovoljno dobar da bih mogla da se svađam na njemu. Sada ću objasniti zašto.

U pitanju je igralište za klince od 2 do 6 godina, mada žene dovode i mnogo mlađu djecu. Ništa spektakularno: nalazi se u parku, ograđeno je, ima i vrata koja su stalno zatvorena kako djeca ne bi izlazila. Duž ograde su nanizane klupe, gdje majke sjede sa svojim ogromnim torbama prepunim svega i svačega i druže se između sebe. Djeca raspolažu tobogančićem, konjićima za jahanje, klackalicama, kućicom sa stolom i klupama i velikim “bazenom” pijeska za kopanje. Najveća gužva je u pijesku, mada ni tobogan nikad nije prazan. Od 15 do 17h su svi tu, a ako dijete dovedete prije ili poslije, velike su šanse da će se igrati samo.

E sad, ja sam vam od onih koji smatraju da se djeci ne treba previše miješati u igru. Ne treba ih pustiti same, kako se kod nas uvijek radilo – onda se začudimo kad ih zateknemo kako muče životinju koju su pronašli iza zgrade, ili kad dođu kući krvavi od tuče – ali ih ne treba ni nadzirati tako da nemaju nikakvu slobodu. Problem je, međutim, što je moje dijete među najmlađima na igralištu, a što se djeca njegovog uzrasta rijetko igraju jedna s drugima. Kako i knjige potvrđuju, sad je normalnije da dijete od godinu i po priđe starijem djetetu i pokuša da se igra s njim, nego da priđe drugoj bebi. Filip tu nije izuzetak i rezultati su raznovrsni: neko ga objeručke prihvati, neko odbije, a neko pokuša i da bude grub. Nažalost, ja sam hiper-osjetljiva na ovu posljednju varijantu, a stvar je još gora zato što ne govorim jezik dovoljno dobro da bih sarađivala s drugim majkama. Čini mi se da bih golim rukama mogla zadaviti nekoga ko bi pokušao da mi povrijedi dijete, ali istovremeno se osjećam bespomoćnom ovako golema, troma, i još polu-pismena na francuskom. Kad god se stvori neka situacija, ja bukvalno ne znam što da radim!

Danas se desila najgora do sada. Filip je sjeo u onu kućicu s klupama i igrao se sam neko vrijeme; onda su došle djevojčice od 4-5 godina i valjda poželjele da zauzmu i oslobode teritoriju. Filip je tu sjedio i ćutao, one su mu govorile da ode, a on ih gledao onim njegovim okicama i srećom nije razumio, već je ćutao i nastavljao da se igra. Meni se srce cijepalo, ali se nijesam miješala. Da sam znala što će se desiti, istjerala bih ja njih i sad mi je krivo što nijesam. Uglavnom, Filip je u jednom trenutku riješio da ustane i ode, ali mu nijesu dale da prođe. On se onda popeo na klupicu u potrazi za drugim izlazom. Naravno, dok sam ja ovako golema i troma stigla da dotrčim, glavna među djevojčicama ga je gurnula preko klupe i on je naglavačke pao dolje. Pošto je s druge strane bila druga klupa, još uvijek mi nije jasno kako se nije polomio – lijepo rekoše da Bog čuva djecu i pijance.

I što je trebalo da uradim u tom trenutku?! Djevojčicina majka je odmah skočila i naredila kćerki da se izvini “malom dječaku”, ali je gospođica potpuno ignorisala njeno naređenje i samo gledala u nas. Moje je dijete vrištalo pola sata, a ja sam preživjela fras dok sam ustanovila da nije ništa polomio i da nigdje nema krvi. Majki koja se izvinjavala sam procijedila “dobro, dešava se”, ali vam moram priznati da sam željela da je ošamarim. Ne znam zašto, nije ona kriva, ali sam to željela da uradim. Umjesto toga, ponijela sam Filipa na drugu stranu, ne bi li ga utješila i poslije mu dala keks. Tada je došla ona ista djevojčica i ja sam mislila “aha, sad će da se izvini”. Znate li što mi je rekla? Rekla je: “hoću i ja keks, dajte mi keks!” Zaista nijesam mogla da joj ga dam, morala sam da izgovorim jedno drsko “NE!”. Žena od 34 godine djetetu od 4. Za ne vjerovati…

I sad ja vas pitam, ukoliko imate djecu i ovakva iskustva: što je trebalo da učinim kad ga je gurnula? Da istučem tuđe dijete, pa da me privodi policija? Da se svađam s majkom, koja se izvinjavala i pokušavala da natjera kćerku da se izvini? Ili da kasnije uzmem onaj keks i zabijem ga maloj među zube? Treba li možda da više ne vodim dijete na igralište, pa nek trune kući dok ne bude dovoljno veliki da se sam brani? Ili da se ja prepucavam s malom djecom, pošto većina majki ne reaguje, ma što ona učinila?

Ne znam koji je kodeks ponašanja za roditelje u parku, ali znam da sam ga ja, nakon Filipovog pada, potpuno izgubila iz vida. Kad je kasnije drugo starije dijete pokušalo da mu naredi da izađe iz kućice i da se igra napolje, podviknula sam: “on ne ide nigdje, izađi ti da se igraš napolje ako ti smeta!” Nastavim li ovako, pretvoriću se u čudovište. Jedino što znam je da nikome neću dozvoliti da mi povrijedi dijete, ma koliko malo godina imao. Zato, ako imate neki savjet, molim vas, recite! Jer za ovo se ne mogu osloniti na Ivana. Da je on bio prisutan, vjerujem da bi i majka i kćer završile naglavačke u prvom kontejneru, čisto da im dočara kako izgleda let sa visoke pozicije, što znači da bi zbog igrališta našim diplomatskim karijerama zauvijek došao kraj.