Parada ponosa

Nijesam mislila da ću pisati o ovoj temi, ali posljednjih dana ju je zaista nemoguće obići. Svi smo ispratili (očekivane) beogradske događaje, svi formirali bar neko mišljenje – što o paradi, što o reakciji jednog broja Beograđana, što o homoseksualnosti uopšte.

Što se mog mišljenja tiče, krenuću od Beograda. Smatram da je nasilje koje smo vidjeli mnogo više veze imalo sa željom da se prave neredi, nego sa netrpeljivoću prema slobodnom izražavanju homoseksualnosti. Jer, vidjeli smo fotografije sa protestnog marša u kojem su ljudi nosili djecu na ramenima i transaparente protiv homoseksualaca: možemo da se slažemo ili ne slažemo s njima, ali marširali su mirno i ostvarivali svoje pravo da na ulici izraze stav, što po mom mišljenju nema nikakve veze sa kasnijim nastupom navijača i huligana. U ostalom, takav profil navijača (kojem je svaki povod dobar za tuču) nije specifičnost područja Srbije, niti Balkana: na utakmicama u Italiji ćete često vidjeti transparente podrške uhapšenom drugu-junaku, navijači Intera su prije nekoliko godina unijeli motor na stadion i bacili ga na tribinu ispod sebe (ne znam ko bi mogao da kaže da to ima veze sa fudbalom i ljubavlju prema timu), a Engleski navijači su slavni širom svijeta po tučama i neredima.
Što se same gej parade tiče, vjerujem da ljudi treba da imaju slobodu da na miran način iskažu svoja opredjeljenja i da ih niko zbog toga ne tuče i ne maltretira. S druge strane, smatram da, ukoliko gej populacija želi da to čini na našoj strani Balkana, a da izbjegne nasilje, njihova parada ne smije da bude ni nalik onima koje se održavaju u svjetskim metropolama, već neuporedivo mirnija i skromnija. Jer, čak i kad bismo postigli dovoljni nivo tolerancije da učesnici prodefiluju gradom bez batina, to bi teško prošlo ukoliko bi kostimima ukazivali na svoje afinitete prema S&M odnosima, naglašavali transeksualnost ili vodili ljubav u javnosti, što je redovna pojava na paradama na Zapadu.

Ono što me zasmijava je priča da bi Crna Gora trebalo da postane svijetla tačka tolerancije prema gej populaciji. Crna Gora?! Čitam danas u novinama, sproveli su anketu u 18 opština i 68% ispitanika je osudilo nasilje u Beogradu. A šta je sa ovih 32%? Da to možda nije mala, beznačajna brojka?

Zatim, 73% anketiranih bi se smatralo neuspješnim roditeljem kada bi im dijete bilo homoseksualac, a dvije trećine ispitanika smatra homoseksualnost bolešću. Prije nekoliko godina su Varvari napali kamenjem momka koji se usudio da na državnoj televiziji izgovori da je homoseksualnost normalna, sada izjavljuju da ne znaju kako bi reagovali u slučaju organizovanja parade kod nas (u prevodu, reagovali bi isto kao i prije nekoliko godina). Nebrojeno puta sam se svađala sa našim momcima koji su tvrdili da bi pretukli svakog pedera, kao da je nečija seksualnost njihova stvar, dok se većina naših muškaraca pribojava da bi homoseksualac, ukoliko bi tolerisali njegovo prisustvo, sigurno pokušao da se udvara baš njima. Većina tvrdi da bi se odrekla od sinova ukoliko bi saznala da su homoseksualci, pa mi se čini da smo bar sto godina daleko od stadijuma u kojem će crnogorska gej populacija smjeti da otvoreno govori o svojoj seksualnosti.
Tako da priču o nama kao budućoj “svijetloj tački na gej mapi” doživljavam u najmanju ruku kao apsurd. Vjerujem da u Crnoj Gori jednog dana možemo postići dovoljni nivo tolerancije da prestanemo da se bavimo nečijim seksualnim opredjeljenjem (premda homoseksualnost ne smatram opredjeljenjem, jer mislim da se niko ne bi namjerno opredijelio da bude dio ugnjetavane i marginalizovane grupacije), odnosno da nikoga ne kamenujemo zbog toga što čini u intimi svoje spavaće sobe. Ali smatram da definitivno nijesmo spremni da se ta intima iznese na ulice.
Prijatelja homoseksualca u Crnoj Gori nikad ne bih savjetovala da bude otvoren o svom načinu života, dok bih na Zapadu pričala sasvim drugu priču. Ovome u Crnoj Gori bih preporučila da o tome ne govori i da svog partnera krije od svih, pa čak i od prijatelja. Znam jednog momka koji se toliko (neuspješno) trudi da sakrije to što jeste, da su njegovi napori ponekad komični, ali dokle god on otvoreno ne izgovara istinu, niko ga ne maltretira. I mislim da postupa mudro. Zato što smo staromodni, zato što smo često veoma primitivni i zato što – kako smo nebrojeno puta dokazali – imamo veoma nizak stepen tolerancije prema neistomišljenicima bilo koje vrste.

* Fotografija sa parade ponosa u Nju Jorku.