Pakovanje

Počelo je još jedno pakovanje. Za mene deseto u šest ili sedam godina (više sam se pogubila u računici), a inače jedno po trudnoći: u prvoj sam se selila iz Rima u Strazbur, a odmah poslije ovog porođaja predstoji povratak iz Strazbura u Crnu Goru. Izračunali smo da je bolje podijeliti sad posao na nekoliko vikenda, nego to raditi kada se beba rodi, jer ćemo tada biti neispavani, ali i zauzeti nekim novim radostima.

Obično mrzim selidbe, ali moram priznati da se ovoj radujem. Niko od nas više ne može da dočeka odlazak iz ove apsolutne, potpune i nemilosrdne izolacije od svijeta, jer je bar malo druženja svakome potrebno. Ono što me plaši je prelazak iz krajnosti u krajnost, jer ovdje imamo i previše privatnosti i slobode, a tamo se bojim da je nećemo imati ni približno koliko nam treba. No, moraćemo sami sebe da podsjetimo da grozno radno vrijeme od 9 do 17 porodici ostavlja premalo vremena za sebe, te da naše večeri i vikende moramo ljubomorno čuvati i mudro dozirati kada i kako ih dijelimo s drugima.

Biće mi žao i da odem iz ovog stana, koji obožavam zbog toliko lijepih trenutaka provedenih u njemu. Čak i kad bi sjutradan živjeli u ko zna kakvoj vili (ja još uvijek maštam da ću pisati scenarije za Holivud, osvojiti Oskara i imati kuću s bazenom), nema te palate za koju ću moći da kažem da se u njoj “rodilo” oboje moje djece i da smo u njoj Ivan i ja počeli zajednički život. Koliko god bio dosadan i izolovan, Strazbur će uvijek biti to posebno mjesto gdje mi se desila najbolja prekretnica svih vremena, ona koja je neponovljiva.

A u međuvremenu, čekamo obavještenje o preciznom datumu povratka i glavna aktivnost su nam kutije, kutije, kutije. S tim što, uprkos mom ogromnom iskustvu sa selidbama, ispade da nijesmo počeli baš najbolje: prošlog vikenda smo, kao prvu fazu, odabrali kapute i zimske jakne – sledećeg dana je temperatura pala na 7 stepeni. Zato smo danas odustali od pakovanja čizama, za slučaj da nas snađe neki majski snijeg. Knjige su uvijek bezbjednija varijanta.