Oluk, gugutka, patka, Filip

Autor: Ksenija Popović

Moje će dijete, izgleda, da bude odličan đak – kad nešto nauči, ne zaboravlja, a vrlo je istrajan da vježba! I stvarno, kad je istrajnost u pitanju – kao da ga je rodila Sandra Kolaković!

Tako je prije tri dana naučio da vrišti i od tad u svakom budnom trenutku pokazuje entuzijazam na taj način. Mada je to više neka vrsta cičanja, neki visoki ton koji ima čarobnu moć da izazove glavobolju u roku od sekunde i po. Za nama se okreću na ulici, u prodavnicama, u tržnom centru, a Filip, ukoliko ga pogledate usred tog skičanja, samo zastane i nasmije se, pokazujući svoja nova tri zuba (i četvrti na putu). Da nije tog smijanja, ja vjerujem da bi do sad pokušali da me uhapse pod sumnjom da ga maltretiram, što bi tek bio cirkus. Suvišno je reći da skiči i dok ovo pišem, da mi je cijeli današnji trening bio propraćen tom “muzikom” i da je neispavani i bunovni Ivan jutros izmarširao iz spavaće sobe sa izjavom: “E da sam znao da ćemo da napravimo kokota…”

Pomalo je komično to što su sve naše strazburške nesanice uglavnom vezane za jedan oluk i raznu perad (ili imitaciju istih). Imamo mnogo sladak stan koji gleda na jedan od manjih kanala, pa s balkona možemo da uživamo u idili labudova i patki i u tišini zahvaljujući udaljenosti od većih ulica. Međutim, na spoljašnjem zidu spavaće sobe imamo nekakvi prokleti oluk koji ne pada ravno do prizemlja, već je izlomljen tako da prati uglove zgrade. Rezultat – kada pada kiša, a i dva dana nakon toga (dok se ne ocijedi sva voda), čuje se konstantno tok-tok-tok-tok-tok-tok-tok, jer voda udara u kosine oluka, a jedna od tih kosina je baš ispred naše sobe. Da poludite!

Žalili smo se vlasniku stana, pa upravi zgrade, koja je rekla da su se na oluk žalile sve komšije kojima je spavaća soba na toj strani, ali da problem ne mogu riješiti prije zasijedanja vijeća stanara. Vijeće zasijeda samo jednom godišnje, datum još uvijek nije određen, a čak i ukoliko izglasaju veoma skupu promjenu oluka, koja nije ni interesantna ovima kojima je spavaća na drugoj strani, proći će bar godina dok to stvarno ne učine. Što znači da do kraja Ivanovog mandata, mi novi oluk nećemo vidjeti.

Razmatrali smo i mogućnost da iznad oluka raširimo kišobran i spustimo dršku u njega, ali nemamo ključ od krova. Onda smo došli na ideju da odvalimo dio oluka koji je pored naše sobe, ali bismo vjerovatno ispali s balkona, a i vratili bi nas u zemlju zbog kršenja zakona. Jedno vrijeme smo tokom kišnih noći spavali u dnevnoj sobi, a na kraju nije bilo drugog rješenja već da se na tok-tok-tok naviknemo, pa ga evo više skoro ni ne primjećujemo.

Ali naša nesanica se nije završila na oluku. Već prošle godine je nastupio i problem sa peradima, kada se u žbunju ispod našeg balkona ugnijezdila gugutka i noću dozivala potencijalne frajere. To je trajalo jedno desetak dana i tada je Ivan prvi put počeo da razmatra mogućnost da u kući držimo naoružanje, pa makar to bila samo praćka. Pametna gugutka se smjestila u najgušće žbunje, tako da ju je bilo nemoguće locirati (što znači da bi jedino prikladno naoružanje bilo mitraljez), pa smo jedne noći riješili da bar pokušamo da je nečim gađemo, možda nam se i posreći. U nedostatku boljeg oružja, to smo pokušali sa bombonima, a mislim da je rezultate lako pretpostaviti.

No, i gugutku je eventualno prošlo “ćeranje”, pa smo imali nekoliko sedmica mira, tek toliko da malo odmorimo pred Filipov dolazak. Ni to nije predugo trajalo, jer je njeno mjesto na sceni preuzela jedna patka sa sličnim ambicijama. Reklo bi se da ni jednoj ni drugoj nije valjala taktika, jer je dozivanje trajalo danima i danima, ali nijesu odustajale. To vam dođe nekako kao udvaranje u ljudskoj rasi od druge polovine XX vijeka nadalje: ženske (kažu da nas je više nego muškaraca) otvoreno pokazuju svoje želje, a muškarci bježe li bježe. Čitala sam na tu temu jednu ludu knjigu koja dijeli sjajne savjete, i prva od pedesetak lekcija glasi ovako:

Kad u životu nekoga ili nešto jurite, ono će da bježi. S jednom iznimkom. Ako ga jurite u crnom čipkanom vešu – prvo će da vas kresne, pa će onda da bježi.

Dijelila bih ja još savjeta iz te dubokoumne knjige, ali je činjenica da ona nema previše veze sa mojim akustičnim noćnim problemima – olukom, gugutkom, patkom, Filipom, zbog kojih sam hronično neispavana. A pošto je moj mali kokot upravo zaspao, odoh ja da odspavam jedno pola sata, jer duže od toga nemam!