Odakle je batina izašla?

Autor: Ksenija Popović

Kad god nekome kažem da nemam namjeru da tučem svoje dijete, izmamim malo podrugljivi osmijeh, nešto u fazonu “dobro dobro, vidjećeš ti kako to izgleda kad dijete prosto neće da pretvori”. To češće čujem od Crnogoraca, nego od stranaca – naravno – ali se i ne ljutim. Moje je pravo da vjerujem da ću ga vaspitavati bez batina, drugi imaju pravo da u to sumnjaju. Daj Bože da bude po mome!
Jedino što me ljuti u toj priči je kada neko izgovori rečenicu “batina je iz raja izašla”, kao da je ta rečenica neki izgovor da se tuku djeca. Ako je išta iz raja izašlo, onda su to djeca, a ne njihovo fizičko kažnjavanje! Čini mi se da, ako dođem u situaciju da Filipa lupim po guzi, to će značiti da sam izgubila bitku, da nijesam bila u stanju da nešto dokažem malom djetetu, pa sam svađu pobijedila time što sam zloupotrijebila snagu koja je veća od njegove, to što sam ja veća od njega, to što sam roditelj pa ne smije da mi vrati. Ali, jesam li onda svađu pobijedila? Meni se čini da ne. Čini mi se da dijete tako nije naučilo ništa sem da će dobiti batine kad god roditelj ne bude umio da mu dokaže da nije u pravu. I loše stvari neće raditi zato što je shvatio da su loše, već od straha od batina. A to onda nije vaspitavanje.
No, možemo se složiti ili ne složiti oko povremenog lupanja djeteta po guzi; ono oko čega se moramo složiti je kada to lupanje nije povremeno, nije po guzi i nije bezazleno.
Nekoliko sam puta već javno kritikovala naše centre za socijalni rad; ispada da griješim dušu, jer toliko toga rade da pomognu ljudima, ali isto tako prave strašne propuste za koje nikome ne odgovaraju. A oni se, nažalost, najčešće tiču djece.
Zakon predviđa da onog trenutka kada roditelj napusti dijete, treba podnijeti krivičnu prijavu protiv njega i pokrenuti postupak za oduzimanje roditeljskih prava. Kod nas se to nikada ne radi, i to je već samo po sebi jezivo. Ukoliko roditelj sam ne potpiše dozvolu da se dijete da na usvajanje, to dijete će sjedjeti u domu do osamnaeste godine. Zapravo, u slučaju jedne djevojčice iz Bijelog Polja, koja je kasnije usvojena, sjedjeće u domu tri i po godine iako je majka potpisala saglasnost za usvajanje, jer će radnica centra njen predmet držati u svojoj ladici tri pune godine, nikome ne prijavljujući da je dijete slobodno. Zašto, nikada nećemo znati! Da dom nije prekoračio svoja ovlaštenja i obavijestio ministarstvo da je to dijete slobodno, ono nikad ne bilo usvojeno. Ali na stranu ovaj slučaj, kada je majka dala odobrenje, trenutno u domu sjedi bar dvadesetoro djece koju niko nikada nije obišao, iako zakon predviđa da se oduzmu roditeljska prava onom roditelju koji svoje dijete ne obiđe bar pola godine. Tako u domu sjedi onaj kome tamo nije mjesto, a kući ih ostaje ko zna koliko kojima bi bilo bolje i u domu.
Mislim da su svi do sad čuli za događaj od prije nekoliko godina, kada je čovjek osuđen na izdržavanje zatvorske kazne zbog seksualnog zlostavljanja kćerke. Odslužio je kaznu, izašao iz zatvora, tražio da mu ponovo dodijele kćerku i oni su mu je ponovo dodijelili. Zamislite tu djevojčicu kojoj saopštavaju da će da se vrati da živi sa svojim siledžijom?! Ima li potrebe komentarisati išta više o tome?
Kada sam radila na IN-u, dovela sam u emisiju ljude da govore o slučaju iz Zete: dječak je ubio oca zlostavljača, oca koji je živio sa dvije supruge i dvanaestoro djece u kući od četrdesetak kvadrata; premorila sam se pokušavajući da navedem te ljude da u emisiji kažu stvari koje znaju, da prijave javno propuste koji su učinjeni – svi su ćutali, suzdržavali se. Kako su se ugasile kamere, zapričali su svi uglas i iznijeli pedeset podataka koje je trebalo reći u emisiji. Centar za socijalni rad je znao za taj slučaj i nije bio u stanju da ga riješi. Mogu da razumijem da nijesu imali sredstva da zbrinu i sakriju dvije žene i dvanaestoro djece, ali ne razumijem zašto taj otac nije bio uhapšen, zašto mu nije suđeno, zašto nije zatvoren. Zašto je sin od dvanaest godina morao da ga ubije da bi spasio sebe i porodicu? Da ne govorim o tome da su iz tog istog centra za socijalni rad zvali mog direktora televizije da zabrani moju emisiju i tražili mu da me izbaci s posla zbog iznošenja takvih stvari u javnost.
Ali nije kriv samo centar za socijalni rad Podgorice; propusti te vrste su se dešavali i na drugim mjestima i još uvijek se dešavaju. Svaki dan.
Neću vam navoditi još sto primjera, biće dovoljan jedan, poslednji kojem sam ja prisustvovala: prilikom jedne posjete domu u Bijeloj, upoznala sam dvoje djece – opet iz Bijelog Polja. Došli su prethodnog dana. Dječak od oko tri godine je imao rane po nogama, djevojčica od godinu rupe na glavi jer su joj roditelji tu gasili cigarete. Otvorene rane, rupe. Bukvalno! Vaspitačice su mi ispričale da je to dvoje djece već oduzimano roditeljima, od kojih je jedno psihotično, drugo retardirano, i to su oduzimani zbog teškog zlostavljanja. Nakon toga su vraćeni tim istim roditeljima, maltretirani još gore nego prvi put, i ovoga puta se vratili utroje (rodila se još jedna beba). Čini mi se da upravo oni promijenili moj stav o batinama; nije to bio prvi put da vidim pretučeno dijete, ali je bio prvi put da sa zlostavljanim djetetom (starijim bratom) povedem razgovor koji je išao ovako:
– Šta ti je to na nozi?
– Rana.
– A od čega?
– To mi je tata radio. I ovo. I ovo. (pokazuje ožiljke)
– A kakva ti je to igračka?
– Autobus.
– A ko vozi autobus?
– Ja.
– A ko je još u autobusu?
– Moja sestra. Moj brat. Ti. Vaspitačica.
– I gdje idemo?
– Kući kod moga tate.
Pomisao da je taj dječak već oprostio ocu bila mi je strašna. Ali mi je još strašnije bilo kada sam saznala da je, nakon godine provedene u domu, to troje djece ponovo vraćeno kući, ponovo tim roditeljima, po drugi put!
I onda moram da se pitam: o čemu je ovdje riječ? To nije nekompetentnost, bar ja tako mislim. Niti glupost, niko nije baš toliko glup. Možda indiferentnost? Ili najgora moguća varijanta – vjerovanje da je, izuzev strašnih ekstrema, batina ipak iz raja izašla i da su porodične tuče porodična stvar.
Ne znam šta je na kraju bilo sa tom nesrećnom porodicom iz Bijelog Polja, i ne znam je li iko pošao da provjeri jesu li ta jadna djeca još uvijek živa i čitava. Ne znam ni kako se to psihotični roditelj izliječio i reformisao za godinu dana, niti kako je ovaj drugi retardirani roditelj postao kompetentan da stane na put zlostavljanju i preuzme odgovornost za svoju djecu. Znam da, kad bih se ja pitala, ti ljudi nikad više ne bi imali priliku ni da znaju gdje su im djeca, a kamoli da ih opet vide, a kamoli povedu kući! Znam i to da se zakon slaže sa mnom. Jedino što ne znam je kako se zakon može tek tako ignorisati bez posljedica. I, kao što već rekoh, ne znam jesu li ta djeca još uvijek živa.
I tako danas vjerujem da moje dijete neće dobijati ni po guzi. Danas se kajem za svaki put kada sam udarila svoju braću, iako je to bilo rijetko i iako sam tada bila derište kojem su previše ostavljani na čuvanje. I smatram da ne samo da batina nije iz raja izašla, već da smo gubitnici svaki put kad posegnemo za njom. U ostalom, nijesu djeca tu da bi se mi iživljavali nad njima, niti da bismo na taj način pokazivali nadmoć. Ako nemamo živaca da lijepo postupamo s djetetom, ima mnogo parova koji će biti srećni da ga podižu kako valja. I ne želim da me, kao onaj mali Bjelopoljac, moje dijete voli “uprkos” svemu, iako nikad ne bih mogla biti tako strašna i okrutna kao njegov otac.
Ipak mislim da je dijete iz raja izašlo, a batina iz pakla, i da nema potrebe da se bilo koje dijete suočava sa paklom. Biće vremena i za ružne stvari, nažalost. Od života još niko nije pobjegao.