Od muzike do vaspitanja i svega pomalo

Autor: Ksenija Popović

Ima li ikoga ko, kad je bio mali, nije mrzio pitanje “Koga voliš više, majku ili tatu?” I da li bi danas, tridesetak godina kasnije, bilo pogrešno da naučim sina da na takvo pitanje odgovara sa “Mak’se časti ti”, ili se još nijesmo dovoljno emancipovali za malo zdravog nevaspitanja?

Više puta sam čula rečenicu da se djeca vaspitavaju od prvog dana, ali ja nikako da ukapiram kako se to radi. Kako da disciplinujem sina od tri mjeseca? Ili ću ga pustiti da plače (od čega će me boljeti glava), ili ću uraditi po njegovom (od čega će me boljeti krsta). Neki bi glasali za glavobolju, vele i zub boli kad je šupalj, ali ja nešto razmišljam: kad bole krsta, od muža se izdejstvuje i neka fina masaža, dok od glavobolje nema baš nikakve vajde.

Razmišljajući tako, uhvatih se ja potrage za alternativnim vaspitnim metodama, onima koje bi mogle upaliti u ovako ranom uzrastu, i krenuh od čitanja i muzike. Sve pokušavam da se sjetim šta sam to ja voljela kad sam bila mala, pa prvo otvorih Čika Jovu Zmaja, a zatim se bacih u potragu za dječijom muzikom. Napravila se prava mala akcija: iz Beograda je stigao DVD Branka Kockice, iz Amsterdama link za download dječijih pjesmica, a Marko Kojić ih je narezao čak pedesetak (moram izdvojiti naslove “Nos, njonjak, njokalica” i “Joj, tresu mi se gaće”). Prikupim ja sve to, ubacim u iPod i pustim Filipu, puna entuzijazma. Kad ono – međutim (što bi rekla jedna estradna zvijezda). Reakcije nema, Filip blesi negdje u stranu i zabavlja se svojim dubokim mislima. Budem ja uporna čak nekoliko nedjelja, do te mjere da Ivan i ja idemo ulicom i pjevušimo “jednog dana rešio moj tata za rođendan da mi kupi brata”, da bih na kraju digla ruke i pustila neku svoju playlistu rock muzike, pa vaspitanje nek sačeka. I tako jutros trešti “Big in Japan” od Guano Apes, kad imam šta da vidim: Filip igra i rukama i nogama, guče, gače i smije se. Pokušam da vratim Dragana Lakovića, Filip opet miran. Pokušam srednju varijantu i pustim Queen, ništa.

Zviznem “Smells Like Teen Spirit”, Filip u ciku i mahanje. Možda je sve to slučajnost, ali ipak, dođe mi da se zapitam ima li to moj sin već definisani ukus za muziku? Ukoliko ima, od mene ga je naslijedio, od tate nije sigurno. Ali majka ko majka, na tren ponosna, ali uskoro i u tome nađe razloga za brigu.

Razmišljam: ako sa tri mjeseca traži hard rock, šta će sa dvadeset godina?

I tako krenuh ja mislima nazad u vrijeme da se prisjetim svog muzičkog vremeplova, od Tobogana do danas, i zastadoh negdje na trećini puta, u doba Titovih pionira, kada još uvijek nije bilo Nirvane i Pearl Jam-a i rijetkog dobrog što su donijele rane devedesete. Prisjetih se svega što sam gledala, slušala i voljela i rekoh: Ao!!! Naravno, uz osmijeh. Jer, evo šta mi sve pade na pamet:

1. Dinastija. Ko se sjeća one uvodne špice i natapirane Kristl u plavoj haljini sa puf rukavima? I Felon koja se dramatično okreće prema ogledalu u bordo šljaštećoj haljini i značajno se ogleda? Eh, da mi je tad bilo da budem kao one, da i ja imam haljinu sa puf rukavima i onoliko para…

2. Glumci. Naravno, tu su bili Patrick Swayze u filmu “Prljavi ples”, i Tom Cruise u “Top Gun-u”. Ali ko se sjeća onog frajera iz serije “Na tajnom zadatku”, onoga što se greškom ubio igrajući ruski rulet na setu, pa mi sve tugovale k’o da nam je najrođeniji? A onoga švrćka što je glumio Karate kida, pa na kraju raširi ruke i pripodigne se na jednu nogu?

3. E, a tek muzika?! Dobro, svi smo tada slušali Dugme, Hari Mata Hari, Čolića i ostalu bratiju, ali ko se sjeća dimija MC Hammera? Can’t touch this! A New Kids on The Block? Sjećam se s koliko sam divljenja u sobi Elene Bozzole gledala poster Alena Islamovića. Nabacio Alen kosicu na jednu stranu, a drži neku plišanu lutkicu, a u uvetu minđuše! A imala je Elena i poster Mili Vanili. Doduše, tad smo svi slušali Europe i “The Final Countdown”, što jedino nije za zastiđe, ali sve je džabe kad se sjetim kako sam se ložila na dva peškasta brata čiji se bend zvao “Bros” i koji su imali nekakvu pjesmicu “I Owe You Nothing”, sve to dok sam skupljala salvete i pisala spomenare. I naravno da je sve to danas smiješno i pomalo glupičasto, ali ipak… Ipak!

Ono što su za nas bile simpatije, danas su “kombinacije”, ono što se nama činilo strašnim i krupnim, danas je ništa, i ne mogu da se ne pitam hoće li naša djeca uopšte stići da imaju pravi pubertet, ili će iz ogradice za bebe uskočiti pravo u period u kojem će raditi sve ono od čega se mi libimo i sa trideset, i pri tom nas vrijeđati kad budemo pokušavali da ih obuzdamo? Stvarno, je li danas uopšte realno očekivati da se djeca mogu vaspitati kako valja? Posebno kada se uzme u obzir da smo vaspitači mi, koji smo pubertet “odradili” tokom Devedesetih, kada je Knele bio glavni frajer i slušalo se “Rodićeš mu sina kralja kokaina”. A tek “Vrati mi vrati bundu”?! Možda više nije vrijeme za “Braću ne donose rode” i “Joj, tresu mi se gaće”. Možda je sve prevaziđeno, pa čak i vaspitanje.

I tako se ja uželim one naše naivnosti, puf rukava Kristl Karington i dimija MC Hamera. Zamrzim sve ono čemu sam se do juče divila, i napredak i internet i slobodu govora i izražavanja, pomislim na odrastanje svoga sina i poželim najstrožiju cenzuru svega, od crtanih do muzike! Obećavam sebi da ću je ja vršiti i poštedjeti ga, bar do određenih godina, i nasilja i seksa. A onda shvatim da će mu društvo pokazati sve što mu sakrijem, i još ga ismijati što nije upućen, pa mijenjam taktiku i obećavam sebi da ću mu sve pokazati i objasniti prije nego što to učine drugi. Pa shvatim da je i to loša taktika i pufćem i uzdišem.

I tako brinem, brinem, brinem. I dolazim do samo jednog zaključka: najbolje čemu mogu da ga naučim, ovih ranih godina, nije ni Čika Jova Zmaj ni Branko Kockica (mada će biti i toga). Ono što moram da mu obezbijedim je veliko, debelo, snažno samopouzdanje. Mora da zna da je voljen, u svakom trenutku, ma šta napravio. Mora da mu, u svakoj krizi, prva pomisao bude da dođe kući. Mora da zna da ne mora biti savršen i da je u redu što to ne može biti. Moram prepoznati koji su to njegovi afiniteti i interesovanja, pomagati mu da se njima bavi, a ne onome što meni imponuje. I svakako moram da se trudim da uvijek, ma šta bilo, zna da može da dođe kod nas. Samopouzdanje i vjera u nas, sve ostalo dolazi s tim. I vidiš, sve ove moderne knjige o podizanju djece ne kažu da se ona vaspitavaju od prvog dana, već da od prvog dana stiču (ili ne stiču) samopouzdanje. Jedan način je taj da ih ne puštamo da sama plaču u sobi, sve dok ne padnu od umora i sna, ne znajući hoćemo li se ikada vratiti. Drugi je da se igramo s njima, da smo tu, da im stavljamo do znanja da se uvijek mogu osloniti na nas. I tako ja gačem i gučem s mojim sinom, blesavim po kući i trudim se da mu uvijek budem u vidnom polju, a usput kukam od krstiju, i to naglas, ne bih li ućarila kakvu masažicu. I, moram priznati, svake noći zaspim s osmijehom na licu, ohrabrena ljubavlju koja lebdi kroz kuću. Ne znam šta će sjutra biti, ali mi se čini, na pravom smo putu, iako i dalje ne kapiram kako se zapravo vaspitavaju djeca. Računam, samo će mi se kazati, i to uz zvuke dobrog rock’n’rolla. Jer sin je, ipak, naslijedio moj ukus za muziku. Pametno majkino!

A za one kojima je ranije proradila nostalgija, evo jednog sjajnog linka (preskočite na pola da vidite ono najbolje):

Ah te Osamdesete!