Od Marilynne Robinson do Badenweilera

Danas sam došla na ideju da pohađam čas vruće joge (sat i po u zagrijanoj sobi, nekih 40°C); zamalo sam se onesvijestila nakon 20 minuta i morala sam da napustim prostoriju nakon 30. Bila sam ubijeđena da će da me ubije kap, ali evo me, mada se još osjećam kilavo. Od sjutra se pridržavam normalne joge, šta god to značilo!

Pa, poslednjih nekoliko dana je bilo vrlo zanimljivo. Prvo veče sa Marilynne Robinson, koje je prošlo bolje nego što sam očekivala. Prvi dio se odvijao u Univerzitetu i bio je vrlo zanimljiv, jer su svi učestovali i postavljali pitanja. Čak sam i ja postavljala pitanja. Onda je naša grupa pisaca imala privilegiju privatne večere sa Marilynne. Ja sam sjedjela tačno preko puta nje i činilo mi se da bismo nas dvije mogle da pričamo satima. Sva sreća (po nju) što nijesmo bile same, pa sam morala da se suzdržavam.

Moram da priznam da je upoznavanje s piscem takvog kalibra za mene bilo velika inspiracija. Od te večeri jedva prestajem da pišem. Danima se pitam šta me je toliko impresioniralo i mislim da su u pitanju njene jednostavne istine. Da, učinilo mi se da je prepuna jednostavnih istina. Najprostiji primjer: pitala sam je kakav je osjećaj kada se osvoji Pulicer. Uobičajeni odgovor bi bio “ah, znaš kako, vrlo je fino, ali nagrade nijesu toliko važne koliko bla bla bla”. Ona je samo slegnula ramenima i rekla: “Super!” to je sve što je imala da kaže na tu temu, a ja to cijenim više od bilo kojeg drugog odgovora. Doživjela sam je kao nekoga ko nema ničeg izvještačenog u sebi i možda sam je potpuno pogrešno procijenila, ali ću rado zadržati svoj utisak. Nije mi bilo lako da pronađem uzor.

A vikend sam provela u slavljeničkom raspoloženju. Koliko god ovo zvučalo smiješno onima koji su vjenčani dvadeset, trideset godina, ja ne mogu da vjerujem da sam udata već dvije!!! Da, slavili smo godišnjicu braka i ove godine sam odlučila da poklon treba da bude takav da svi u njemu uživamo. Pronašla sam hotel sa 5 zvjezdica za 170 eura na noć (sa doručkom) u prekrasnom malom mjestu Badenweiler, na granici Njemačke sa Švajcarskom. 600 stanovnika, idilična okolina, mir i tišina i divni spa centar sa ogromnim zatvorenim i nešto manjim otvorenim bazenom. Tamo smo proveli dva dana i toliko se opustili da nam se činilo da smo ostali nedjelju. Hotel se zove Grandhotel Romerbad, pa ako živite u okolini Strazbura ili Frankfurta, mi ga svakako preporučujemo!

E, sada mogu i da idem da me ubije kap. Ili možda bolje da se istuširam.