Novogodišnji blog

Autor: Ivan Ivanišević

Obično se pred kraj godine suočavamo sa najrazličitijim mislima, analizama, planovima. U to vrijeme hronoloških i vjerskih praznovanja, trudimo se da budemo popustljiviji prema sebi i blaži prema drugima. To je i period kad upoznajemo i one nježnije strane sopstvene ličnosti, kad maštamo o mogućnostima i razmišljamo o prošlosti, a kroz poklone pokušavamo još jednom reći ljubav, izviniti se, učiniti sitnu pažnju kojom bi “kupili” dobro raspoloženje u nultom času zadnje decembarske noći.
Iako mi ova 2011. godina lako može stati u četiri slova (ravnomjerno raspoređena na suglasnike i samoglasnike), dva divna smeđa oka i trenutno šest mliječnih zuba, ne mogu da se ne sjetim da je donijela i velike životne promjene. Mada, od te za momački prefiks mog imena kobne 2007. godine, nije bilo vremenskog perioda od godine dana koji nije podrazumijevao “velike životne promjene” – odlazak u Strazbur i Ksenija, vjenčanje, Filip, vijest o Leni, Lena i povratak kući. Eto dokaza kako četiri godine stanu u jednu rečenicu. Četrnaest riječi.
Na kraju ove 2011, slobodno se može reći da smo i ove godine imali sreće. Strazburšku ušuškanost zamijenili smo danilovgradskom udobnošću, a kreativnost usmjerili u pravcu drugačijem od smišljanja zanimljivih aktivnosti za vikend. Rekao bih da je jedino što nam nedostaje Božićni market sa svim đakonijama. I Ari. Sa njim smo počeli ovu godinu i, kako vrijeme prolazi, sve više uviđam koliko je pogrešan bio moj pristup prema tom psu i koliko je preuranjena bila odluka o vraćanju uzgajivaču. Mislim da to nikad neću sebi oprostiti. Čak bih se smio i zakleti da će, ako ikad opet budem imao psa, to biti standardni šnaucer crne boje, kako bih se na neki način iskupio toj plemenitoj psećoj rasi za nezrelost pokazanu prošle zime.
Ovo me javno izrečeno kajanje podsjeti na izreku koju sam pročitao negdje, a koja kaže da čovjek nije star dok god kajanja ne zauzmu mjesto snova. Da li to znači da je taj neizbježni proces počeo i meni da se dešava? Hm, preksinoć sam sanjao kako Kseniji za rođendan poklanjam novi Peugeot 208, crvene boje. Dan prije toga sam ladno jurišao u kordon neke vojske u čudnim uniformama, dok su pored mene bili Vilijam Valas i Majkl Kolins. Sinoc smo Filip i ja na Orlovom kršu sreli Tigra i Pigleta. Ako je tačno da su snovi kamen temeljac ljudskog karaktera, onda čikam nekog ko će mene uspjeti da smjesti u određenu, makar razumnu, kategoriju na osnovu prethodne tri noći! Dobra vijest je da su mi snovi jači od kajanja, još uvjek!
Od predstojeće godine tražim da razradi one dobre stvari iz prethodne, a 2013. ostavi u amanet toliki broj pozitivnosti da se ona (2013-ta) dobro zamisli od koje je najbolje početi. Robert Kenedi je jednom rekao: “Postoje ljudi koji gledaju na stvari onakve kakve jesu i postavljaju pitanje “zašto”. Ja sanjam o stvarima koje se još uvjek nijesu desile i pitam “zašto da ne?!”. Ne iziskujem nemoguće i neskromno, iako ipak ne sanjam tzv. “male” snove. Oni su gubljenje vremena. Prvi poklon sam dobio još u prvom semestru. Drugi je stigao juče i jako sam mu se obradovao jer mi, pored boje koju obožavam, vizuelno skida par kilograma.
Uz čestitke i najbolje želje svima, završiću poznatom izrekom Roberta Frosta, koja nam uz sve poteškoće može biti vodič:
“In three words I can sum up everything I’ve learned about life: It goes on.”*

*Sve što sam naučio o životu staje u tri riječi: on ide dalje.