Novine

U poslednje vrijeme se trudim da što manje čitam novine. Nepojmljivo za moj posao, pa je sreća što trenutno ne radim. Informisana sam, čitam agencijske vijesti, znam šta se dešava oko mene, ali odbijam da čitam novine! Trenutak u kojem sada živim je suviše pozitivan da bih imala vremena/strpljenja/volje da se upuštam u privatne ratove urednika/direktora sa svim svojim neistomišljenicima. Ja sam (nažalost) tip koji ne uspijeva da ostane ravnodušan prema nekim stvarima, među kojima i pokušaj drugih da manipulišu sa mnom, a u našim novinama se više ni jedna jedina vijest ne može uzeti zdravo za gotovo. Čovjek se nikada ne može osjećati “informisanim i tačka”, jer iza svakog slova stoji nečija politička ili lična agenda. A meni je dosadilo da svakoj rečenici pristupam s rezervom i onim osjećajem gađenja kada znaš da drugi bezobrazno nastoji da te napravi budalom. Toliko je lako sve izvrnuti, podvući ono što odgovara, jedva pomenuti ono što ne odgovara, a još lakše se u svemu tome izgubiti i dobiti ono što je moj prvi televizijski urednik tako prikladno zvao “upalom mozga”, da se često pitam da li oni koji izvještavaju imaju strašne krize savjesti, a i da li oni kojima se vijest desila prepoznaju te događaje kada ih pročitaju u novinama.
Sjećam se priprema za moje službovanje u Rimu. Došla sam iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije i Crne Gore, sa službovanja u Madridu, gdje sam imala isti rang koji imam i sada. Rangovanje nižih diplomatskih službenika se, inače, određuje prema godinama radnog staža, pa sam za Rim imala dovoljno da dobijem i veći rang. Uglavnom, negdje na ljeto nam je stiglo obavještenje da svi zaposleni u MIP-u moraju da polažu državni ispit. Ja sam to uradila u septembarskom roku, a tom prilikom sam i počela da se družim sa jednim mlađim kolegom koji je, dvije godine kasnije, postao moj suprug. Dakle, u septembru sam položila državni, a nakon dva ili tri mjeseca je u novinama krenula priča o nepotizmu u diplomatiji i, između ostalog, o mom odlasku u inostranstvo. Iz njihovog ugla je suština bila da mene (i još neke) šalju u Rim – nesposobnu i nezaslužnu – samo zato što sam nečija kćerka. Iz mog ugla je to zvučalo kao da mene, koliko god da sam sposobna ili zaslužna, ne treba slati u Rim samo zato što sam nečija kćerka. Neka žena iz neke stranke je rekla da ja ne samo da nijesam kvalifikovana za taj posao, nego da čak ni državni ispit nijesam položila. Naravno, svi smo znali ko je izvor iz MIP-a koji je medijima davao te dezinformacije (izvjesni gospodin je bio veoma ljut što još uvijek nije dobio željeni mandat u inostranstvu, koji je kasnije dobio i neslavno izgubio), ali niko od novinara nije uzeo u ruke telefonsku slušalicu i provjerio njegove navode. Neki od njih su imali moj broj telefona i u više prilika kontaktirali sa mnom, ali zašto me nijesu zvali sada, već su trčali da to objave u svojim novinama?
Odgovor je veoma prost: nije im to odgovaralo.
Kada se utvrdilo da jesam položila državni ispit, to su objavili na nekoj dvanaestoj strani i čitaocu je bila potrebna velika moć zapažanja da bi ispravku uopšte uočili. Ja nijesam smatrala da treba da se upuštam u demante, jer to što sam položila državni ispit nije bilo dokaz da ću biti dobar diplomata, pa sam smatrala da dokazivanje treba da sačeka da stignem u Rim i sjednim za svoj radni sto.
Ali suština svega je: ako mediji tako postupaju prema jednoj banalnosti poput te je li neka Ksenija Popović položila državni ispit ili nije, šta mislite – kako se tek ponašaju kada su po srijedi važnije stvari?!
Mislim da sam burno reagovanje na ovu temu naslijedila od moje bake; s osmijehom se sjetim kako me je jednom zvala, plačući, zato što je na televiziji gledala Skupštinu, gdje se raspravljala uloga Pavla Đurišića u crnogorskom ustanku. Ja se čudim zašto plače, imajući u vidu da baka nije bila pretjerani simpatizer ni partizana, ni četnika, kad imam šta da čujem: uvrijeđena je! Smatra da bi bilo korektno da gospoda poslanici sačekaju da pomru svi koji su bili živi u to doba, pa da tek onda prekrajaju ono što se dešavalo.
Možda je baka preburno reagovala, ali zaista, čemu mi danas možemo vjerovati? Često čujemo frazu da su istoriju pisali pobjednici, ali danas više nije tako. Danas smo svi pismeni, imamo pristup svim medijima i glasilima, imamo internet, blogove, twittere, dnevnike i časopise i milion načina da dođemo do informacije, pa je na nama da odaberemo kome ćemo vjerovati. Ali kako znati kome vjerovati? Kako prepoznati kada neko ko je u početku zasluživao povjerenje, kasnije izgubi pravi put? Ima li ikoga ko prenosi vijest po starom pravilu “ko? šta? gdje? kad? kako? zašto?” I ukoliko ima, gdje da ga nađem? Jer, sita sam toga da svaki novinski tekst izgleda kao kolumna ili manifesto. Hoću malo objektivnosti. Ima li toga?