Nekako s proljeća

Stiglo je proljeće u Strazbur, a lijepo vrijeme i blogovanje nikako ne idu zajedno. I onda pomislih – kad neće Muhamed brijegu, hoće brijeg Muhamedu, pa me evo ispred najljepšeg kafea u našem kvartu koji, osim baštice sa pogledom na crkvu, pruža i uslugu besplatnog interneta. Filip spava u kolicima, obučen u novu proljećnu jaknu koja se pokazala kao promašaj samo zato što je bež boje, a moj sin joj toliko žvaće revere, da se baš vidi razlika između mokrog i suvog. Očekujem da će ga do kraja sledeće nedjelje pojesti, pa ću bez griže savjesti moći da mu kupim novu jaknu, ovog puta od teksas platna!
Strazbur se s proljeća toliko mijenja u odnosu na zimu, da čovjek dobije osjećaj da se nalazi u sasvim drugom gradu. Ovdje je zima simbol grada, koji je dobio nadimak “Capital de Noel” (prijestonica Božića) zbog čuvenog vašara koji vlada centrom tokom decembra. Svuda se postavljaju štandovi u obliku planinskih brvnara, od kojih većina prodaje ili slatkiše, ili ukrase za jelku. Preovladava miris kuvanog vina sa cimetom, koje je samo jedno od alzaških specijaliteta u prodaji na štandovima. Tu su i makete tipičnih alzaških kućica, zbog kojih je moj muž prozvao Strazbur “grad Ivice i Marice”, a na prehrambenim štandovima ne smije izostati kugloff (neka vrsta patišpanja), brdo slatkiša, waffle, palačinke i slavni tarte flambee (tanko tijesto oblikovano u pravougaonik, sa preko pavlakom, lukom i šunkom).
Strazburški božićni vašar je toliko popularan da je, vjerovali ili ne, taj grad druga turistička destinacija Francuske (nakon Pariza). Više ljudi godišnje posjećuje Strazbur, nego Nicu ili Kan! I zaista, toliko čarobno izgleda taj čuveni vašar, da ga vrijedi obići. Jedina mana (ogromna mana) je što su ovdje zime zaista okrutne, pa čovjeka na -15 stepeni prođe volja za obilaskom štandova. No, i tome ima lijeka. Što je hladnije, to ljudi više navale na brvnaru koja prodaje kuvano vino sa cimetom, pa ih ubrzo vidite kako pjevaju, grle se i zaboravljaju na hladnoću.
Za mene je Strazbur ipak najljepši sada, kada se ogrne proljećem. Sve je u cvatu, one iste tipične kućice iz Ivice i Marice su okićene žardinjerama iz kojih previru pupoljci, a kanalima plivaju stotine labudova, patki i dabrova. Čitav je grad na ulicama, parkovi vrve od ljudi, a manjim kanalima često prođe poneki kajak.
Pa kako da, usred takve atmosfere, Filip i ja ostanemo kod kuće? Mi ujutro ustanemo, doručkujemo, zatim neki ponovo drijemaju dok drugi odrade trening i spreme se; spakuje se hrana i užina za šetnju, rezervne pelene, kompjuter, torba preko ramena, Filip u novoj proljećnoj jakni, i nema povratka kući dok tata ne dođe s posla! Pa da me još neko pita nedostaje li mi kancelarija!?
Inače za šest dana krećemo na čuveno putovanje koje svi već mjesecima iščekujemo. U četvrtak valja krenuti ka aerodromu u pet ujutro, a oko deset ćemo sletjeti u Barselonu. Odštampani su itinerari, adrese, mape, naoružali smo se pozitivnom energijom i jedino što nas može poremetiti je da nam otkažu let, kao što se desilo Kojićima kada su krenuli na proslavu godišnjice braka u Berlin. Kažu da je to u poslednje vrijeme česta pojava sa letovima Easy Jet. Ako se nama zadesi, mislim da će me ubiti kap! Prvog dana planiramo da obiđemo Gotičku četvrt, sledećeg dana Raval ujutro, a Sagradu Familiu i Parc Guell popodne. Trećeg dana obilazimo Gaudijeve zgrade, a četvrtog Riberu, nakon čega ćemo ručati paelju u Port Olimpic i poći u Barselonetu, možda i na plažu. Naravo da ću o svemu izvještavati u blogu, jer noćnih izlazaka neće biti, zahvaljujući Filipu. Koji se evo budi. S osmijehom.