Nakon kviza “Volim Crnu Goru”

Autor: Ksenija Popović

Oprobah se i ja u čuvenom kvizu “Volim Crnu Goru” kod mog drugara Boža Bulatovića (repriza je danas). Kako smo Duško Kovačević i ja izgubili – ostaće misterija koju ni CSI Danilovgrad ne bi umio da riješi, ali to nije važno za ovu priču. Bilo je zabavno, sat vremena sam se smijala i lijepo družila, a zatim dobila poruke da sam čak dobro i izgledala. Ženi na dijeti teško možete dati ljepši kompliment! Nagradiću se tortom iz “Torte i to”.

Pa ipak, nažalost, ovaj tekst ide u kategoriju “tužibaba”. Ne zbog učesnika, ne zbog Boža, svakako ne zbog kviza koji pomaže u obezbjeđivanju zaliha za narodnu kuhinju, već zbog djece koja su “sjedjela” u publici. Bilo je tu preslatkih, vaspitanih, finih mališana, ali ako budete u prilici danas da uhvatite reprizu, molim vas da obratite pažnju na dva dječaka koja su sjedjela pored protivničkih takmičara. Jedan od njih je nosio bijeli džemper s rombima, izlazio je da pravi “živi zid” s Božom, čini mi se da je i kockice bacao.

Da budemo jasni, nemam ništa protiv nestašne i živahne djece! Moj sin ima dvije i po godine, pa sam i te kako svjesna da im ne polazi baš najbolje za rukom da sjede na jednom mjestu. I ne treba! Je li bog dao da su puni energije, da se igraju i vesele! Ali pogledajte, ako budete u prilici, kako su se ti dječaci ponašali nakon svakog pitanja. Kamera ih je morala uhvatiti nekoliko puta, a Dule i ja nijesmo mogli da vjerujemo: nije problem što su se u navijanje unijeli kao da je u pitanju prava utakmica, već što su podršku svom timu, odnosno ne-podršku nama, izražavali tako što su nam se  kreveljili i derali na najvulgarniji način. U par navrata se vidi kako Dule i ja nešto komentarišemo i smijemo se – e, njima smo se smijali, jer zaista nijesmo imali namjeru da se bavimo prevaspitavanjem tuđe djece – a sad kad razmislim, koliko god da popujem kako batine smatram najpogrešnijim vidom vaspitanja, slatko bih ta dva balavca za uši izvukla iz studija.

I sad hvatam sebe da, što više odmiče vrijeme, to više razmišljam o njihovom ponašanju. Nijesu oni mene mogli da ugroze na bilo koji način, i nije o tome riječ, već da me je strašno rastužio stepen nepoštovanja koji preveliki broj današnje djece ima prema odraslima. Sasvim je nebitno za ovu priču ko smo Dule i ja, kako se zovemo i prezivamo i jesmo li išta u životu postigli. Bitno je da smo mi za njih “stariji”. Ne mogu da vjerujem da je moje vrijeme bilo baš toliko davno, da bi došlo do tako ogromnog jaza između generacija, ali znam da su u moje doba i najnevaspitaniji vršnjaci znali da pred odraslima neke stvari ne smiju da rade. Sjećam se, na primjer, grudvanja ispred škole: bilo je onih koji su svu svoju agresiju istresali na manje spretnima (a ja sam bila kraljica smotanih), ali ukoliko bi pogodili odraslog prolaznika, to bi bilo sasvim slučajno i izvinjavali bi mu se zbog toga. Ili se bar pretvarali da to nijesu oni uradili. Danas bi se takmičili ko će bolje da “razvali đedurinu”, i još mu se kreveljili dok ga gađaju, poput grupe dječaka koju je Ivan vidio prije par dana kako krvnički gađaju starog čovjeka ispred prodavnice, a onda se previjaju od smijeha.

I ja sad pitam: što je ovo, brate mili?! O čemu se ovdje radi? Pokušavam da smislim neki dobri komentar, da napravim ubitačnu psiho-sociološku analizu, ali u kom god pravcu da se zaletim, pišem i brišem. Je li moguće da je neko uspio mene da ostavi bez teksta?! Možda pretjerujem, možda me još uvijek drmaju post-trudničko-porođajni hormoni, možda je danas “faca” onaj što se krevelji odraslima, a “jadnik” ono preslatko dijete koje je sjedjelo tik iza protivničkih takmičara i bilo toliko fenomenalno, da sam htjela da ga ponesem kući i da ga mazim, pazim i zovem Đole. Možda…

Ali znam da ako ikad kamera (ili moje oko sokolovo, sad kad sam skinula dioptriju) zabilježi da se moj Filip tako ponašao prema bilo kome, ovdje ću napisati javno izvinjenje što sam popovala protiv batina i ubrati pozamašni prut. Imam 40 m2 glicinije ispred kuće, pa mogu i da ga biram.