Marilynne Robinson

Manjak samopouzdanja je zeznuta mala zvjerčica koja može da nas iznenadi kada se najmanje nadamo. Mogla bih da napišem čitav ekspoze o situacijama u kojima isplivava kod mene, ali samo jedna od njih je relevantna baš danas: prisustvo slavnih ljudi. Još u Milanu sam uvidjela da se, u prisustvu slavnih, ponašam kao kreten. Od silne želje da ne budem poltron kao ostali, počnem da se ophodim drsko; onda shvatim da sam drska, pa hoću da ispravim, pa to još gluplje ispadne. Nikad, ali NIKAD neću tražiti da se slikam sa slavnom ličnošću, iako bih voljela foto-uspomenu susreta, i kako god okrenete, biću neprirodna i pomalo glupa, pa se poslije nervirati što sam bila takva.

Naravno, ima i ovakvih i onakvih slavnih, a mene ne hvata trema pred svima. Ali ličnost koju ću sjutra da upoznam ne samo da mi izaziva tremu, već sam dvije noći zaredom sanjala kako pred njom pravim budalu od sebe.
Evo o čemu se radi: ovdje u Strazburu sam član jedne grupice književnika. Srijećemo se jednom mjesečno, čitamo naše radove i onda ih komentarišemo do detalja, pomažući jedni drugima da steknemo uvid u sopstvene prednosti i manjkavosti. Sve se to odvija na engleskom, imamo sjajnog koordinatora i jedina mana tog iskustva je što se dešava samo jednom mjesečno.
Sjutra, u organizaciji našeg koordinatora, u Strazbur stiže Merilin Robinson (Marylinne Robinson), koja je dobitnica ni manje ni više nego Pulicerove nagrade. Pri tom, na Univerzitetu Iowa postoje najbolje svjetske postdiplomske studije za pisce, a Merilin Robinson je profesor baš na tim studijiama. Da bi vam bilo jasnije o čemu je riječ, reći ću vam samo da je odatle izašlo 17 prozista dobitnika Pulicera i još više pjesnika. Ukoliko ste pisac i želite da usavršavate svoj stil i tehniku, nema boljeg mjesta! I sad se od nas očekuje da joj sjutra postavimo (pametna) pitanja, što i nije tako strašno jer mi omogućava da se sakrijem iza mase koja će biti prisutna na predavanju na univerzitetu, ali nakon predavanja samo naša grupa ide s njom na večeru, što je već druga priča!
Žena ima sve ono što ja želim sa profesionalnog stanovišta i ja zbog toga imam ogromnu tremu pred upoznavanje s njom. Između ostalog, zato što mi se njene knjige nijesu dopale. Statične, mučne, ništa se ne dešava osim intimne meditacije glavnog lika, ali su napisane tako da je svaka rečenica remek-djelo. Ukoliko želite da je čitate, na našem ćete naći samo roman “Gilead”, i to u Hrvatskoj. Kliknite ovdje ako želite da ga kupite.
Sve u svemu, meni se fali petlje da se upustim u razgovor s takvom ženom. Obrazovanija je od svih nas deset puta, živi među knjigama, svaka priča joj je protkana Kalvinizmom o kojem znam samo školske podatke, a ja ne želim da postavim glupa pitanja poput čuvenog koji je meni postavljan u svakom intervjuu: “Ima li autobiografskog u vašoj knjizi?”
Šta da ja nju sjutra veče uopšte pitam?
A u međuvremenu, kako biste stekli predstavu o kakvom se tipu radi, evo nečega što je rekla u jednom intervjuu i što mi se jako svidjelo:
“Nema razloga da mislimo da bi Bog odlučio da se do beskonačnosti okružuje ljudima čija je jedina naročitost to što ne uspijevaju da prekrše pravila. Misliti da su samo bezgrešni ljudi vrijedni pažnje djeluje kao nevjerovatno ignorisanje svega onoga što u ljudskoj sagi ima duboku vrijednost. Ponekad ne mogu da vjerujem koliku uskoumnost ljudi pripisuju Bogu u odnosu na ono što bi odobrio i osudio.”