Malo dokone filozofije

Sigurno ste odavno primijetili da većina intervjua poznatih ličnosti sadrži nekoliko obaveznih fraza, među kojima me jedna posebno nervira: da nikad ni za čim ne žale i nikad ne bi promijenili ništa od onoga što su učinili.

Ne znam ko ljude uči da tako treba da pričaju, ali za mene je to užasan i pogrešan stav, tim prije ako nije u pitanju marketinška fraza, već neko zaista tako razmišlja.

Ko to može da se ni zbog čega ne kaje? Ima li toga među nama ko nikad nikoga nije povrijedio, ko nikad nije izgovorio pogrešnu stvar, donio pogrešnu odluku, napravio štetu sebi ili drugima? Naravno, možemo se uhvatiti izreke da se na greškama uči, kad bi samo ta izreka bila primjenjiva i na one greške koje imaju krupnije posljedice.

Na ovu današnju “tešku” filozofiju me je naveo razgovor s bivšim kolegom iz Rima, kojem sam nekoliko puta rekla da ne mogu sebi da oprostim što nijesam napustila Vječni grad odmah nakon udaje, već sam još devet mjeseci ostala na poslu. Odatle sam krenula da sama sa sobom pročešljavam spisak stvari zbog kojih se kajem i shvatila da je ogroman i da bih mnogo toga promijenila ukoliko bih se dokopala vremeplova.

Ukoliko u budućnosti nekoga ne ubijem ili opljačkam (što svakako ne planiram da činim!), mislim da će doživotno prvo mjesto zauzimati odluka da idem da živim u Americi, ali iza nje stoji čitav niz velikih i malih odluka koje su me skrojile kao ličnost, porodičnih i privatnih stvari kojima vas neću zamarati, ali i onih koje će za mene uvijek ostati zagonetka: onih milion grešaka kojih smo svjesni, a koje nastavljamo da činimo i dan danas. Da počnem od gluposti, koje na kraju i nijesu gluposti, jer me čine nesrećnom: na primjer, zašto sam sebi dopustila da dođem do ove kilaže, ili da izgubim fizičku kondiciju, i zašto nastavljam s takvim načinom života? Zatim, zašto svakog dana bar sat vremena protraćim na gluposti, na nevažne ljude i događaje, pa čak sebi dopuštam da se iznerviram, na primjer, zbog dnevno-političkih zbivanja? Kako sam uspjela da sebi dopustim da me ljudi prevare ili povrijede, nakon što sam već bila prevarena i povrijeđena na isti način bar deset puta? Zašto dan-danas svjesno pristajem na neke manipulacije drugih, često meni najbližih, i to radi obzira koji oni nemaju prema meni? Ili, ukratko, zašto za toliko vjekova evolucije ljudi ne uspijevaju da napreduju toliko da se okanu beskorisnog i posvete onome što je zaista važno, zaista zabavno ili korisno, ili prosto onome što ispunjava, umjesto da prazni?

Rastužilo me je pomalo ovo današnje razmišljanje, ovo filozofiranje koje je vjerovatno poteklo iz dokonosti između pakovanja, čekanja stručnih podataka od kojih mi zavisi jedan dio romana, ali i stomaka koji je toliko pritisnuo, da jedva hodam. Eto, kad bih bila slavna ličnost, možda bih sebe ubijedila da sam toliko fenomenalna, da nema toga što bih mijenjala. Ali ovako, u mojoj normalnoj svakodnevnici, nešto je teže pobjeći od ogledala. A ono me uvijek gleda više kritički nego ostali svijet, onako čkilji u mene i povremeno priupita: “zar nije sve moglo biti neuporedivo lakše?” Ja se na to naljutim, pogledam ga poprijeko i kažem: “naravno da je moglo, ali je bilo što je bilo”, na šta se ono obavezno podrugljivo nasmije i matira me odgovorom: “pa zašto je onda još uvijek tako?”