Male zimske uspomene na Strazbur

Autor: Ksenija Popović

Ponekad se prosto začudim koliko sam oguglala na drastične promjene životne sredine. Ivan i ja smo u Strazburu proveli tri godine (on četiri, ja tri), u njemu otpočeli zajednički život i rodili dvoje djece, što znači da ako bi mi neko mjesto moralo nedostajati, onda je to Strazbur! Pa ipak, otkad smo se vratili u Crnu Goru, Ivan i ja ga se rijetko kad i sjetimo, a još rjeđe ga pominjemo. Ponekad prosto zaboravimo kakvu smo životnu promjenu nedavno napravili, kao da smo u Danilovgradu već godinama i da je sve uvijek bilo baš ovako. Banalni primjer: krenemo jednom u šetnju po hladnom jutarnjem danilovgradskom vjetru, mojom inicijativom, pa se Ivan na mene naljuti i kaže: “Gdje si čula da se u sred novembra vode djeca u šetnju rano ujutro, hladno je?!”. Ja ga na to podsjetim da je u Strazburu identično vrijeme trajalo po devet mjeseci godišnje i da smo prije manje od godinu Filipa šetali i na -10, a on zastane, slegne ramenima i s osmijehom prizna da je na sve to već zaboravio, kao da ga nikad nije ni bilo.

Ipak, ovih dana se sjetih da je u Strazburu počeo božićni market i odjednom me hvata nostalgija, po prvi put otkad smo stigli. Nije to neka velika nostalgija, ni da se približi bilo kakvoj patnji ili tuzi; samo se sjećam malo više nego obično. Sjećam se našeg divnog stana u Rue des Arquebusiers, sa ogromnim prozorima koji su gledali na kanal i njegove patkice, labudove i dabrove (sad bi Ivan podigao ruku i rekao da to nijesu dabrovi, već pacovi i uslijedila bi beskrajna rasprava). Sjetim se dnevnog boravka kroz koji je Filip tutnjao u dupku, gdje je naučio da sjedi, pa puzi, pa hoda, gdje mu je nikao prvi zubić i gdje nam je darivao svoj prvi osmijeh. Sjetim se parka ispred kuće, gdje smo svakodnevno boravili sa kanticom i lopaticom i spuštali se niz tobogan. Naravno, ne bih ja bila ja da mi ne padne na pamet nešto od hrane – u ovom slučaju fois gras (pašteta od pačje ili guščje džigerice), tarte flambee (njihovo tanko tijesto sa pavlakom, lukom i slaninom) i poulet au reisling (piletina u bijelom vinu). I na kraju, naravno, božićnog marketa, zbog kojeg je Strazbur dobio nadimak Capital de Noel (glavni božićni grad).

Ne sjećam se jesam li vam već pisala o strazburškom Božiću; svakako je najčarobniji koji sam ja doživjela. Centar je preplavljen drvenim kućicama u kojima stanuju ukrasi za jelku, sitni zanatski proizvodi, poslastice i naravno, kuvano vino sa cimetom. Uvijek smo se smijali kako na -18 ljudi uđu smrznuti na vašar, a iz njega izađu raspojasani, jer se od početka do kraja obavezno napiju. Ukoliko ne volite gužvu, vašar nije mjesto za vas, mada smatram da je doći u Strazbur zimi, a ne posjetiti vašar, isto kao doći u Milano i ne obići Duomo, ili Jelisejska polja u Parizu.

I tako, vraćajući se na onu početnu priču o otupljenim emocijama prema selidbama i promjenama, pitam se kako je moguće da sam živjela na toliko mjesta, a da bih se jedino vratila u Madrid. Sve ostalo mi nije ostavilo nikakvu posebnu emociju. Ivan mašta o Rimu, ja sliježem ramenima, svjesna da bi se svako nasmijao pri pomisli da mi je ljepše u Danilovgradu, nego u Vječnom gradu. Ali zašto ne bi bilo? Ovdje živim u divnoj kući, imam divno dvorište, savršenu organizaciju i sve na dohvat ruke. Porodica mi je blizu, prijatelji su mi blizu, Podgorica je blizu. Premda se ne može mjeriti ni sa jednom od slavnih evropskih metropola, ona je moj grad i u njoj završavam sve. Naravno, voljela bih da sam jutros spakovala jedno u kolica, drugo u nosiljku i provukla se kroz božićni vašar u Strazburu, ili kroz Villu Borghese u Rimu, ili još bolje, kroz bilo koju ulicu centra Madrida. Pa opet, svim tim mjestima je nedostajao onaj šmek kuće, onaj osjećaj da sam svoja na svome i da, ukoliko padnem, imam zaštitnu mrežu ispod sebe. Pogledam kroz prozor, zelenilo sa svake strane i pomislim: a zašto bi ona magnolija u Strazburu bila ljepša od ove moje, koja je toliko visoka da je kuću prerasla? Što to fali mojoj gliciniji, ružičnjaku koji sam posadila? Da možda igralište u parku nije ljepše od onoga koje je Filip dobio za rođendan, i sa kojeg ga neće zgurati neko antipatično dijete koje uči da govori sasvim drugačiji jezik od njegovog?

I onda zaključim da ništa zapravo nije stvar lokacije, već sreće. Znam ljude koji se stalno žale na Podgoricu, a mogu vam potpisati da bi im bilo dosadno i u Parizu i u Nju Jorku. Isto tako znam sebe, kojoj bi teško dosadilo i na pustom ostrvu. Za mjesta te vežu ljudi s kojima ih nastanjuješ, uspomene koje s njima dijeliš. A ako kad odeš, s tobom odu i ti dragi ljudi, ostavljeno mjesto nije ništa više od ostavljenog prostora. Isprazniš jedan, popuniš drugi, i bude kao da se ništa nije dogodilo.

U mom slučaju lijepo, čak i ljepše.