Lisabon, prvi dan

Auh! Ako danas ne štuca Milica Pejović, ne štuca niko. Hiljadu puta sam je pomenula! Nema ko mi nije rekao da je Lisabon prelijep, da ću da uživam, da obavezno pođem. Svi osim Milice Pejović. Milica je rekla – citiram – da nema tužnijega i ružnijega grada.
Milica je u pravu!
Sreća u nesreći je što smo, za razliku od Barselone, u odličnom hotelu. Hotel je daleko od centra i u početku smo kukali zbog toga. Kada smo vidjeli centar, shvatili smo da je odlično što je hotel daleko. Hotel je, zapravo, u nekom elitnom dijelu Lisabona, koji izgleda kao skromnija beogradska četvrt. Ogromni bulevari, socijalističke zgradurine, a sve toliko ruinirano da pomislite na najgoru socijalu. Nevjerovatan broj napuštenih zgrada, i još nevjerovatniji broj zgrada za koje ne možete vjerovati da nijesu napuštene!
Kada nas je taksista ostavio na glavnom lisabonskom trgu, prvi instinkt nam je bio da se uhvatimo za tašne, kako ih neko ne bi ponio. Ni jedan kafić da privuče da uđete, ni jedno jedino mjesto koje bi vas privuklo! Ubijeđeni da ćemo turističkim busom popraviti utisak, ukrcali smo svega 100 metara dalje i naoružali pozitivnom energijom. Ali što smo dalje išli, to je bilo strašnije i gore. Ne mogu da vjerujem koje oni zgrade opisuju kao znamenitosti! Tokom vožnje od puna tri sata, vidjeli smo ukupno tri prelijepa mjesta. Samo tri! Jedna je park Edoardo VII, sa nevjerovatnim vidikovcem, druga ogromni crveni most, treća Monasterio de Sao Jeronimo, sa tvrđavom preko puta.
Mimo toga, ja stvarno ne znam šta bih rekla!
Sjutra ćemo poći da obiđemo stari grad i fados, pa visoku četvrt i njene restorane. Obići ćemo manastir i poći u to slavno mjesto na periferiji Lisabona (zaboravih ime!). Ali šta ćemo raditi četiri dana, nije mi jasno!
Majka već planira da pomjeri povratak za dan ranije, a ja sam odlučna da noćas prečešljam na internetu sve o Lisabonu. Mora da postoji razlog zašto ga toliko ljudi hvali, a ja moram da ga otkrijem! Biće mi lijepo ovdje, pa makar na silu!