Lisabon, drugi dan

Presrećna sam što mogu da kažem da sam se predomislila! Još uvijek nijesmo ni blizu izjave da mi je Lisabon jedan od omiljenih gradova koje sam ikada obišla, ali sam hiljadama kilometara daleko od jučarašnjeg očajnog utiska. I došla sam do sledećeg zaključka: najveći problem je bio u tome što sam u Lisabon došla očekujuću nešto nalik na Sevilju (za mene najljepši grad na svijetu nakon Venecije, iako Venecija nije uporediva s bilo čime). Vidite, znala sam da je Portugal najsiromašnija zemlja Evropske Unije, baš kao što znam da je Andaluzija najsiromašnija regija Španije. Ali uprkos siromaštvu naroda, Sevilja je jedna prava čarolija u kojoj preovladavaju žuta i narandžasta, božanstvene zgrade, istorija, tradicija. Mislila sam da ću isto zateći i u Lisabonu – divni centar, zapuštenije i siromašnije sporedne četvrti. Gledala sam fotografije najljepših lisabonskih zgrada i spomenika, pa sam mislila da sve tako izgleda. Prije nekoliko godina sam bila u Portu, pa sam mislila da Lisabon mora biti neuporedivo bolji. Prosto sam imala predrasude koje nijesu imale nikakvog uporišta u stvarnosti.
I nakon jučarašnje vožnje turističkim autobusom po kišnom gradu, koja bi obeshrabrila i najveće entuzijaste, danas sam zakoračila u sasvim drugačiji ambijent, ali i sa drugačijim očekivanjima. Već je pod suncem sve izgledalo drugačije, a i mislim da vožnja turističkim autobusom nije dobar izbor za ovaj grad. Pogriješili smo što nijesmo odmah pratili savjete vodiča Frommer, koji smo poslušali danas i oduševili se.

Prvo smo obišli katedralu Se, skromniju od raskošnih italijanskih, francuskih i španskih katedrala. U njoj smo vidjeli predivne jasle, možda najljepše koje sam ikada vidjela (detalj na slici) i neobično dvorište sa iskopinama ko zna čega (nigdje nije objašnjeno).
Odatle smo zastali na vidikovcu “Miradour de Santa Lucia”, sa pogledom na rijeku, uz muziku sjajnih uličnih svirača.
Još visočije uzbrdo se nalazi zamak Sao Jorge, ali tamo nijesmo uspjeli da se popnemo. Četvrt Alfama se nalazi na jednoj velikoj padini, a pri tom je popločana klizavom kaldromom – i kolovoz i uski trotoari – pa prosto nijesmo mogli da izguramo kolica uz toliki uspon.
Zato smo se vratili niz ulicu do katedrale, pa odatle na glavni trg. Danas je, pod suncem, izgledao mnogo ljepše nego juče. Popeli smo se u Bairro Alto (Visoka četvrt) i tamo pronašli grad koji do tada nijesmo mogli ni da zamislimo. Prelijepe ulice, crkva do crkve, nevjerovatno ukrašene radnje. Idete opet uzbrdo, opet kaldrmom, ali je padina podnošljivija i trotoar puno širi (što znači da vam malo rjeđe pada na pamet ona glupa fora sa kozama koje pasu pod ručnom). Ali fora vam padne na pamet kad god pogledate sa strane, jer što visočije odete, to vidite sve strmije ulice, puno strmije i od one koja nas je obeshrabrila od posjete zamku. Nevjerovatno je da su ih gradili na takvim padinama, da nigdje nijesu skrenuli, napravili krivine, ništa! Ulice su, pri tom, i izuzetno uske, svega par metara, nad kojima se vijori rašireni veš u oronulim zgradama, sa rijekom u pozadini. Siromašno, ali i slikovito! U ponekoj od tih ulica imate trolejbus koji vozi gore-dolje, a ostalima – nevjerovatno, ali istinito – cirkulišu automobili (široke su taman za jedan automobil). Kad smo već kod vožnje, moram da napomenem da taksisti ovdje nijesu baš najnormalniji i da neću više da čujem kako ljudi prebrzo voze u Italiji! I neću da čujem kako ja prebrzo vozim! Dakle, zamislite taksistu koji nas sinoć vozi upravo tim uskim ulicama, po klizavoj kaldrimi, i to 80 na sat, i to psujući na svim jezicima jer bi, da nije nekakvog džipa ispred njega, on vozio još brže! Razmišljala sam i da ga zamolim da uspori pod lažnim izgovorom da sam trudna, jer sam prošle godine uvidjela da je to jedini sistem da postigneš da ludi taksista vozi bar malo opreznije.

U Bairro Alto moram pomenuti kafanu-restoran koji se zove “A Brasilieira” u Rua Garret. Spolja prelijepi ulaz, unutra takođe veoma karakteristično. Ispred tog ulaza niz stolova za goste i jedan za koji niko ne može da sjedne jer je uvijek zauzet. Taj sto je napravljen od bronze, a za njim sjedi, prekrštene noge, bronzani Fernando Pessoa, ponos portugalske književnosti.
Odatle su momci pošli da posjete stadion Benfike, a majka, Filip i ja smo nastavili maršutu. Otkrili smo još jedan vidikovac, odakle se opet vidi rijeka, ali ovog puta i onaj najduži most u Evropi i “Cristo Rei” – Isusova statua visoka 113 metara i teška 40.000 tona, koja nadgleda čitavi grad. Odatle smo prošetale do Avenida de Liberdades, pa konačno taksijem u hotel.

Eto, to je bio naš drugi dan u Lisabonu i strašno mi je drago što sam imala priliku da promijenim utiske o ovom gradu i još draže što sam uopšte ovdje došla. Moram zahvaliti i jednom ljubitelju Lisabona koji je, nakon mog prvog bloga, poslao ohrabrujući email sa dužim spiskom stvari koje valja obići i probati!
Sjutra obilazimo četvrt Belem, a preksjutra majka i Miloš putuju nazad, a mi obilazimo Sintru, kraljevski ljetnjikovac van Lisabona. Onda pravac Madrid.