Lisabon, četvrti dan

Jučarašnji dan je bio posvećen obilasku Sintre. U pitanju je mjestašce na oko 30 km od Lisabona i koji je pod zaštitom UNESCO-a, pa ga turistički vodiči i ljubitelji Lisabona pominju kao nezaobilaznu etapu prilikom posjete glavnom gradu Portugala.
Raspoređena od dna do vrha prelijepog brda, Sintra vam nudi Palatu “Pena”, Zamak “dos Mouros” i “Palacio Nacional de Sintra” – ljetnjikovac portugalskih kraljeva. Sve te građevine nadgledaju božanstveni park Sintra-Cascais, a iz Palate “Pena”, koja se nalazi na samom vrhu, vidite Lisabon i Golden Gate s jedne strane, ušće s druge, a odasvud drugo okean.

Za mene je posjeta Sintri bila obavezna iz dva razloga: moja rođaka Goca i čuveni engleski pisac Lord Bajron. Goca je moja sorta putnika, koji voli sve da obiđe i nauči, i ona je sa toliko entuzijazma govorila o Sintri i Palati “Pena” da mi više nije padalo na pamet da ih preskočim. Tu je i Lord Bajron, koji je progasio Sintru najljepšim mjestom na svijetu i nazvao ga “veličanstveni Eden”. Pored takve dvije preporuke, ništa me nije moglo zaustaviti.
Ujutro smo do tamo pošli taksijem za čitavih 25 eura i zaustavili se u centru grada, ispred Palate Sintra. Razmatrali smo mogućnost da nas taksista ostavi ispred Palate “Pena”, na vrhu brda, pa da odatle siđemo nekim od lokalnih autobusa, ali je i on preporučio da siđemo u centru i koristimo neko od prevoznih sredstava u turističkoj ponudi Sintre: autobus, vozić ili kočije sa konjima. Ovo je bila greška. Autobusi koji voze prema vrhu brda putuju na svakih pet minuta, ali su toliko puni da obično ne uspijete da uđete u prvi koji dočekate. Mi smo, zbog kolica, ušli tek u treći, i to sam morala da se guram sa ostalim turistima i najavljujem da smo prvi bili tu. Kada nam je i treći vozač već prepunog autobusa preporučio da sačekamo sledeći, rekla sam da me ne interesuje i na silu se ugurala sa Filipom, a Ivan sa kolicima. Onda je nastupila vratolomna vožnja preuskim ulicama (ni vozači autobusa nijesu baš normalni!), podnošljivija nakon Palate “dos Mouros”, gdje je sišlo više od pola putnika.
Ali kada smo stigli ispred Palate “Pena”, dočekao nas je red na biletarnici od oko dvije stotine ljudi. Ivan je odmah počeo da se buni i riješio da odustane od posjete, ali mene ništa nije moglo obeshrabriti; on je preuzeo Filipa i sačekao sa strane, a ja sam se na najbezobrazniji način provukla među prve u redu i nakon pet minuta kupila ulaznice i iznajmila dva audio-vodiča. To zadovoljstvo me je koštalo preko 30 eura, što mislim da je previše, posebno kad pomislite da se ulaznice kupuju niže od palate i da, kada prođete glavnu kapiju, opet treba da birate hoćete li da pješačite do gore, ili da uzmete vozić koji se opet plaća. Plaća se simbolično, ali ne bi smio da se plaća!
Mi smo se utovarili (bukvalno, zbog kolica) u vozić i nakon pet minuta smo konačno podigli audiovodiče i ušli u Palatu. Taj čarobni mali aparat koji možete unajmiti prilikom posjete svim svjetskim zanmenitostima, i to na (svjetskom) jeziku koji odaberete, definiše palatu kao jedan od najvažnijih svjetskih primjera XIX-vjekovnog Romantizma. Na tabli čitate da je palata proglašena jednom od sedam portugalskih “divota”, što pretpostavljam da je njihova verzija sedam svjetskih čuda, a koristi se i za neke državne funkcije Predsjednika Republike.
Inače je sve počelo od kapele sagrađene u Srednjem dobu nakon predskazanja Bogorodice na ovom mjestu. Onda se u XV vijeku portugalska kraljica zaklela da će ovdje doći s kraljem u hodočašće ukoliko joj Bog podari muško dijete, a bogom darivani sin Manuel I je naredio da se na tom mjestu sagradi manastir. Tako je vjekovima Pena bila izlovano i mirno mjesto molitve i meditacije, sve dok se nije suočila sa razornim zemljotresom koji je u XVIII vijeku uništio Lisabon i okolinu. Zemljotres je preživjela jedino kapela, a manastir je dugo godina ostao slavna i tužna ruina.
Ruine i okolinu kupio je Kralj Ferdinand, koji je riješio da bivši manastir pretvori u kraljevski ljetnjikovac. Koristili su ga Kralj Ferdinand i Kraljica Marija II, pa zatim njegova druga supruga Eliza Hensler, Grofica od Edle. Ona ga je prodala Kralju Luisu, i od tada je ostao u posjedu njegove porodice, koja ga je redovno koristila. Kraljica Amelija je svoju poslednju noć u Portugalu provela upravo u ovoj palati, a sledećeg dana je napustila zemlju i otišla u egzil. Portugalska država je otkupila Palatu “Pena” 1889. godine, a 1910. je konačno pretvorena u muzej.
U Palati “Pena” ćete vidjeti autentični namještaj koji je koristila kraljevska porodica, njihove knjige i fotografije, nedovršene slike. U svakoj prostoriji ćete naći bezbroj detalja i čudićete se što su te prostorije toliko male, pa čak i “veliki hol”. Bila je to neka nova filozofija, po kojoj su se izbjegavale velike bezlične odaje i neiskorištene površine i birali manji, intimniji prostori.
Zapanjićete se kada u kraljevom kupatilu vidite tuš za toplu i hladnu vodu, wc šolju i bide, posebno ako ste obilazili Versaj, koji nije imao ni jedan jedini wc. Vidjećete i potpuno postavljeni trpezarijski sto sa centralnom srebrnom vazom Kraljice Amelije, koja ju je ostavila na dar Palati, sa željom da ona uvijek stoji na sredini velikog stola. Na trenutke će vam se činiti da je kraljevska porodica upravo bila u palati, te da ste za samo par minuta propustili taj veličanstveni susret. Vidjećete kolijevku i kraljevske krevete, posteljinu i peškire, češljeve i ogledala i kade. A ukoliko vas ništa od toga ne zanima, zaista nema potrebe da ulazite u Palatu “Pena”, jer Sintra nudi još puno sadržaja druge vrste.
I na mene je najveći utisak ipak ostavila spoljašnjost palate, sa zidovima obloženim šarenim pločicama, sa bezbroj detalja među kojima i minijaturna kapelica obloženom školjakama. I, naravno, fantastični pogled sa svake strane dvorca i prekrasni vrtovi, čije je drveće upravo sada u cvatu.
Međutim… Ukoliko putujete sa malim djetetom, bilo ono u kolicima ili ne, mislim da Sintra nije za vas. Sve je strmo, sve usko, bezbroj stepenica i puno, previše napora! Pri tom, koliko god da mi se dopala Palata “Pena”, za mene najljepša palata koju sam ikada obišla ostaje Palata “Borromeo” na ostrvu Borromeo, Lago Maggiore, sjever Italije. Ukoliko ikada obiđete Milano i odlučite da napravite jednodnevni izlet, to je mjesto koje morati odabrati! Smatram da je Sintra vrijedna posjete, da se nikada nećete pokajati što ste tamo pošli, ali i da ćete slična mjesta naći u Italiji i Španiji, a vjerovatno i u francuskoj dolini Loare, koju još uvijek nijesam obišla.
No, da se vratimo u Lisabon. Danas ga napuštamo i konačno idemo u Madrid, moj omiljeni grad. Sada kada sumiram utiske, moram da kažem da sam presrećna što sam ovdje došla. Potpuno se promijenio moj doživljaj Portugala i upoznala sam jednu sasvim drugu stvarnost. Kao što sam već rekla u nekom od prethodnih blogova, ko god dođe ovdje očekujući Madrid, ili Barselonu, ili ne daj Bože Sevilju, osuđen je na ogromno iznenađenje, pa i razočarenje. I tugu, jer će se na svakom koraku suočiti sa strašnim propadanjem i zapuštenošću. Ali kada se adaptirate, imaćete šta da otkrijete i, iako možda nećete poželjete da ikada stanujete u Lisabonu, naći ćete mnogo razloga da ga zavolite.