Let ka zvijezdama

Autor: Ksenija Popović

Ne gledam mnogo televiziju, a posebno ne takmičenja u pjevanju. Previše ih je, a sva su toliko slična jedna drugom, baš kao što su takmičari toliko slični jedni drugima, da mi vrlo brzo dosadi. Prije par godina smo Ivan i ja nedjeljom pratili Rat bendova na OBN-u, ali smo izgubili živce od upale mozga Zeleta Lipovače (čije je učešće u toj emisiji učinilo da više ne mogu ni da čujem Divlje jagode), kao i zato što je žiri bio toliko korumpiran, da smo čak i mi bez sluha jasno vidjeli da su im odluke potpuno van pameti. Među finaliste dolazi bend čiji pjevač falšira do besvijesti, a oni stalno ponavljaju: “Vi ste gotov proizvod, vi imate nešto”. Publika zviždi non-stop, a Zele na to kaže: “Momci, ne obraćajte pažnju, oni su ljubomorni”. Ukinuli su forum na sajtu zato što su i gledaoci i eliminisani takmičari pisali da traže pare od ljudi da bi išli u finale, da bi na kraju ukinuli emisiju, što bi bilo super da to nije bilo jedino takmičenje rock’n’roll muzike u regionu, gdje su klinci svirali Zeppelin, Floyd i Pearl Jam.
Međutim, ove sam godine propratila Let ka zvijezdama na RTCG. Razloga su dva: žiri i Draško Đukić.

Prije svega, dopalo mi se ko sjedi u žiriju, a zatim način na koji su razgovarali s tom djecom, način na koji su radili s njima između nastupa. Ja sam, kao obični gledalac, u svakom trenutku vidjela da žele da pomognu, da je svaka pohvala i kritika koju su izgovarali imala svrhu da edukuje, a ne da pokaže kako je član žirija zvijezda-sveznalica. Nema gluposti poput “vi ste gotov proizvod” i “ovi su ljubomorni na vas, pa zvižde”, već se govorilo o tehnici, o nijansama koje ja nijesam mogla razumjeti, i uz to se ukazivalo puno poštovanje prema različitostima i afinitetima te djece. Gledala sam ih i slušala i razmišljala: kad bi profesori u crnogorskim školama imali prema učenicima pristup kakvi su ovi ljudi imali prema takmičarima, gdje bi nam kraj bio?

I zaista smatram da, da nije bilo ovakvog žirija, nikad na Letu ka zvijezdama ne bi pobijedio jedan Draško Đukić. S njim je i počelo moje praćenje emisije: vrtjela sam kanale i ugledala momka koji stoji za mikrofonom i pjeva Radiohead. Ponašao se poput Paula Banksa iz Interpola, koji je poznat po tome da na bini žmuri i ne kreće se, ali je ovaj momak toliko dobro pjevao taj žanr, da nijesam mogla da se odvojim i samo sam razmišljala kako jedini u žiriju ko ga može spasiti da prođe dalje je Maro, jer nema šanse da iko drugi svari ono što radi. Kako sam se samo prevarila! Ne samo da su svoje troje dali Drašku punu podršku, već je došao u finale i pobijedio. Podržao ga je žiri, podržala ga je publika kod kuće, dokazujući da nije tačno to što svi tvrde – da u Crnoj Gori ne može da prođe ništa osim soft-popa i Grand Parade – već nas ima i te kako željnih nečega sasvim drugačijeg. Ljudi još uvijek vole da čuju Pearl Jam (a treba imati petlje pa uživo pjevati Given to Fly), Doorse i EKV, i jedino mi je žao što Draško nije otpjevao Would? od Alice in Chains meni za merak, jer bih mu poslala deset sms-ova podrške, umjesto jednog koji sam redovno slala. A navijala sam toliko bučno, da je Ivan – koji je, ipak, bio naklonjeniji sugrađanki Duški Beladi (sjajna cura koja će sigurno napraviti veliku karijeru, nadam se i van Crne Gore) – uvidio da mu je mudrije da se previše ne oglašava na tu temu.

Tako da ova emisija od srca dobija moj glas (ali ne onaj pjevački, koji bi je uništio u pet sekundi), zato što je okupila takav žiri i zato što je Drašku Đukiću dala priliku da pobijedi. Mnogo su mi jadni svi oni koji komentarišu da se nadaju da će momak bar malo živnuti, jer ne razumijem u kom to smislu on treba da živne. Kad god ga nešto pitate, odgovara s osmijehom, pa mi ne djeluje ni depresivno, ni umrtvljeno. On samo ne želi da igra i skače po bini, a to je, oprostićete, sasvim legitimno. Odudara li u ambijentu emisije kojom preovladava drugačiji žanr, gdje se i te kako pleše i kreće na bini – odudara svakako. Ali kad Draško stane za mikrofon sam, sa bendom iza sebe, sa svojom muzikom i svojim glasom, njegovo ponašanje će biti tačno onakvo kakvo treba da bude i to će sve izgledati prirodno i sjajno. Pobogu, zar treba da podsjećam da niko od nas ne pamti Milana Mladenovića po koreografijama, a kamoli Kurta Cobaina ili Eddija Veddera (s tim što Drašku ne želim sudbinu prve dvojice, već ovog trećeg)?

A što se tiče komentara da će u Crnoj Gori teško naći nekoga da piše pjesme za njega, smatram da to i ne treba da mu bude cilj. Konačno imamo nekoga ko može da uradi nešto što bi slušao ljubitelj roka bilo gdje u svijetu. A ako želi da počne odavde, a nema ko da mu piše pjesme, evo, ja se nudim da mu pomognem oko tekstova. I to na poklon. Samo neka ne odustaje i neka nikad, nikad ne odstupa od onoga što voli, jer je to što voli fenomenalno.