Kratki pozdrav iz haosa

Vjerujte da mi je žao što se trenutna haotičnost moje svakodnevnice najviše odrazila na blog. Volim ga i nedostaje mi, ali prosto ne mogu da stignem. Dešava se toliko toga, da mi svega fali: fali mi vremena, sna, koncentracije, tišine, pa čak i one dosade o kojoj sam kukala mjesecima. S druge strane, toliko mi je lijepo i dobro da se s radošću odričem svega.

Ali činjenica je da sam trenutno u potpunom haosu. Stan mi izgleda kao da ga je neko demolirao, sobe su preplavljene kutijama. Najlakše bi bilo popuniti kutiju, da samo ja nijesam rođeni komplikator i analitičar kod kojeg sve mora da bude organizovano i smisleno. Ovako je pakovanje sporije jer je svaka stvar prebrana, prebrisana, razvrstana, katalogovana, sve s logikom da bi bilo naporno i bez toga, ali da raspakivanje ovako mora biti mnogo, ali mnogo lakše.

Pri tom, preksjutra imamo radosni dan Leninog krštenja. Krstićemo je gdje i Filipa, u ruskoj crkvi u Baden Badenu. Ja sam ta koja insistira na krštenju, a to radimo sada, na vrat – na nos, da bismo izbjegli veliku crnogorsku dilemu zvanu “gdje ići?”. SPC, CPC? Ne, hvala. Da želim da preko svoje djece iznesem politički stav, učlanila bih ih u partiju. Ja samo želim da budu kršteni sve dok ne budu dovoljno odrasli da odluče da li uopšte žele da budu vjernici i čiji. Koju god svjetsku ideologiju tada budu smatrali bliskom sopstvenom načinu razmišljanja, imaće moju podršku. A u međuvremenu, kome god u Crnoj Gori budem rekla gdje su kršteni, neću morati da slušam negodovanja ovih ili onih, pošto se kod nas niko ne može suzdržati da ne prokomentariše, ili bar nasloži izraz lica koji komentariše. Ja sam u prevelikom haosu da bih mogla i time da se bavim!

I tako, za samo nedjelju dana, bićemo ponovo stanovnici Crne Gore. Sa strazburških 15 ćemo doći na crnogorskih 46 stepeni (tako pričaju, ako ne pretjeruju) i ići u izbjeglištvo na Cetinje, gdje su noći svježe, a danima se od čuda može pobjeći na Lovćen. Nakon toga, u septembru, postajemo Danilovgrađani. I tek tada će, pretpostavljam, kad se potpuno raspakujemo i smjestimo i uhodamo, ponovo biti vremena za neku normalniju svakodnevnicu.

Dok se to ne desi, nadam se da me nećete zaboraviti.