Kraljica self-help knjiga

Ivan mi se smije kad kažem da sam kraljica “self-help” knjiga, ali je to istina. Obožavam knjige iz popularne psihologije, biram i kupujem samo najbolje, ali sam iz njih naučila svašta – od tehnika za prevazilaženje neorganizacije u kući, pa do međuljudskih odnosa. Proteklih dana sam pročitala sjajnu knjigu pod naslovom “The Now Habit”, autora Neila Fiorea. Govori o ljudima koji okolišaju kad su u pitanju neke važne stvari, počev od onih koji ne rade ništa, pa do onih koji odlažu nešto specifično – npr. da završe roman (hm hm…), ili da počnu da vježbaju (hm hm hm – nešto sam opasno promukla!). Autor analizira različite uzroke okolišanja, zatim sve pogrešne načine kojima bezuspješno pokušavamo sebe da natjeramo da prevaziđemo problem, a onda nudi sjajne tehnike da u tome uspijemo.

U posljednjoj sekciji autor podučava čitaoca kako da se postavlja prema drugima, bilo to u kući ili u kancelariji i objašnjava kako izvući maksimum iz ljudi. Uči nas da prepoznamo kakav pristup kome pristaje, ali i upozorava na greške kojima ćemo druge sputati, demotivisati, naljutiti. Moram priznati da me je isprva nasmijao, jer je vjerno oslikao svaku grešku jednog mog šefa koji nikako nije mogao da shvati zašto, nakon početnog naleta entuzijazma, nije zadovoljan ni jednim saradnikom. Ali kad sam ćušnula u stranu specifične primjere pogrešnih ponašanja u kojima sam prepoznala ovoga ili onoga, došla sam do suštine koja me je rastužila: da se kod nas većina ljudi povodi jednom budalastom filozofijom koja u narodu glasi “nećemo te hvaliti”, onim većini poznatim i mrskim stavom da se sve dobro podrazumijeva i nije vrijedno pomena, dok se valja baviti samo onim što je za ispraviti. Što taj stav zapravo postiže? Po meni (i, što je možda mjerodavnije, po ovom autoru) postiže stalnu isfrustiranost, ljutnju, hronični osjećaj neadekvatnosti i manjak samopouzdanja. Kladim se da ste ih više puta osjetili na svojoj koži; znam da ja jesam svakako!

I čak i ako neke zasmijava moje priznanje da obožavam američke knjige iz popularne psihologije, zaista smatram da su me one prilagodile životu mnogo bolje nego što su to činili ljudi “od krvi i mesa” i da su mi pomogle da prevaziđem neke stvari sa kojima sam se oduvijek bezuspješno rvala. Na primjer, uz njih sam konačno prihvatila da ne mogu da ispravim druge, ali i da ne smijem da dopuštam drugima da stalno pokušavaju da isprave mene. Daleko od toga da sam sebe ubijedila da sam savršena i da se kod mene nema što ispravljati, ali sam usvojila novu filozofiju: onaj ko nije spreman da me od srca pohvali za ono u čemu sam dobra, nema dozvolu ni da mi ukazuje na greške. Jer, ako provedemo život pobrajajući moje greške, ispašće da nije u redu to što sam ljudsko biće, pa samim tim i nesavršena. Suština principa “nećemo te hvaliti” je da i ako uspijemo da ispravimo manu koja je danas na dnevnom redu, sjutra će se naći druga. Možda neko ima luksuz da protraći život nastojeći da ispuni nemoguće standarde, ja nemam. Suviše sam zauzeta onim što je dobro. I konačno srećna!