Koliko košta trudnoća?

Ne znam kako prolazite vi koje ste djecu rađale u domovini, ali za nas sve ovo sa trudnoćom počinje da liči na finansijski neodrživi projekat. Dobro, pretjerujem, ali je zaista sve preskupo. Svaki pregled kod ginekologa (a imamo bar jedan jedan mjesečno) košta od 50 do 70 eura, a ja još uvijek nijesam shvatila na osnovu čega ta brojka varira. Svakog mjeseca moram da radim nalaze – naređenje doktora, a oni me koštaju od 80 do 100 eura. Specijalistički ultrazvuk koji se radi jednom po tromjesječju košta 150 eura. A juče sam bila do ginekologa da provjerim nešto, ostala cijelih 5 minuta i opet platila 50 eura. A ja budala mislila – častiće me bar ovaj put.

Priprema za dolazak bebe? Ha! O kolicima i drugim potrepštinama je suvišno i da vam pričam, cijene su iste svuda. I potpuno nenormalne. Srećom, naša curica će dosta toga da naslijedi od brata, a mi ćemo naslijediti dupla kolica od prijatelja. Ali veći dio “početničke” robice moramo kupiti. Što ne bi bilo tako strašno da ne trošimo ovolike cifre na doktore i nalaze.

Na kraju, tu je onaj najpapreniji trošak, premda neobavezan. U pitanju je naš hir, a zove se čuvanje matičnih ćelija. To zadovoljstvo košta 2.000 eura i sada, kada smo puni optimizma da se našoj djeci nikad ništa ružno u životu neće desiti, čini nam se kao da uzimamo novac i bacamo ga. Pa ipak, ne možemo ignorisati činjenicu da se nečija djeca ipak razbole, i to bez logike koja i čija. Kao neka lutrija iz pakla, pa koga izvuče. I šta ako, ne daj Bože, izvuče moju, pa im izostane adekvatno rješenje zato što nijesmo htjeli da uštedimo 2.000 eura? Ja mislim da bih skočila kroz prozor. Matičnim ćelijama danas liječe puno vrsta raka i neke vrste sljepila, a rade na izlječenju dijabetisa i još mnogo drugih poremećaja. Kad sačuvate ćelije svog djeteta, ne morate mu nikad tražiti donatora, jer on ima svoje ćelije, koje su mu 100% kompatibilne. Ja bih rekla da je tu uopšte nema prostora za dilemu, zar ne?

No, obrni-okreni, mi se grdno potrošismo! Ne znam za vas, ali meni se čini da trudnoća stvarno postaje luksuz, a još veći luksuz postaje podići djecu. A zar to nije jadno i deprimirajuće?