Ko zna bolje: doktor ili babe?

Autor: Ksenija Popović

Na stranu čitava dugačka i veoma utemeljena priča o stručnosti, etici i ponašanju velikog dijela naših ljekara, u jednom smo – čini mi se – svi složni, kako u Crnoj Gori, tako i u moderom svijetu: medicina je nevjerovatno napredovala.

Koliko se danas uzdamo u medicinu? Pomažu li nam u tome sveznajući Dr. House i zgodni doktori iz Grey’s Anatomy? Računamo li na to da ljekari znaju svoj posao? Divimo li se kako danas vladaju s lakoćom bolestima od kojih su nekad umirali milioni, šta sve mogu da poprave pod anestezijom, kakve sve ljekove umiju da nam prepišu i izliječe skoro sve? I na kraju, vjerujemo li da znaju svoj posao bolje od nas, da su s razlogom studirali tolike godine, da se s razlogom usavršavaju (dobro, kod nas se većina ne usavršava, nego smatra da je titulom ljekara dobila titulu Boga)? Ili im se miješamo u terapije, odluke, savjete?

Moje je zapažanje da, barem u Crnoj Gori, smatramo da doktori znaju više od nas sve, osim da izliječe obične prehlade i grip. O operacijama i teškim bolestima možda znaju sve što treba, ali kad su u pitanju najbanalnije i najrasprostranjenije bolesti na svijetu, većina smatra da su bolju terapiju primjenjivale njihove pokojne babe, nego moderna medicina.

Na ovo razmišljanje me je navela Filipova tvrdoglava temperatura i moj sukob sa samom sobom da ne činim ništa od onoga što je od malena usađivano u mene, već samo ono što kažu ljekari.

Ljekar kaže: ako mu puno poraste temperatura, skini ga i istuširaj ga mlakom vodom. I poslije ga drži razgolićenog. Ali kako, kad su mene učili da ga, kad mu poraste temperatura, utoplim da se preznoji?! I logika mi kaže da tijelo pokušava da se oslobodi toplote i da mu to teže ide ako mu dodajem spoljašnju toplotu, ali meni je svejedno trebalo četiri dana da Filipa skinem u donji veš i otkrijem. I, čudo neviđeno, bilo mu je bolje!

Naš pedijatar nam priča da ima pacijentkinja koje uvedu dijete u ordinaciju i, prije nego što ga je doktor i poslušao, kažu “ovo neće moći bez injekcija”. Nijesu one za to krive, navikli su ih tako naši ljekari. Kod nas se za svaku stvar daju djeci injekcije! Postoji čak i jedan vrlo poznati podgorički pedijatar čija je reputacija sve gora zato što djeci za svaku glupost daje injekcije Longacefa, koji je užasno bolan i težak. I bespotreban! Na Zapadu vam injekcije niko ni ne pominje i našeg pedijatra obožavam upravo zato što ih ni on ne pominje: simptome gripa liječite Paracetamolom; ukoliko on nije dovoljan, dodajete Ibuprofen, a organizam puštate da stiče imunitet bez antibiotika. Ako bi i bilo riječi o antibioticima, tu su čepići za guzu. Ne bockamo dijete bez potrebe!

Prehlada je tek posebna priča. Medicina tvrdi da se prehlada ne dobija zato što napolju duva ili je hladno (hladni vazduh ubija viruse i bakcile), već od virusa. Zimi obolijevamo više zato što više vremena provodimo na zatvorenom, i to na ugrijanom, pa je vazduh pretrpan virusima i bacilima. E, probajte u to da ubijedite bilo kog Crnogorca! Prehlada ili nazeb – pa sama riječ to govori!!! – dobija se tako što se nijeste dobro utoplili na hladnom. Zato, kad boli grlo, treba piti što toplije napitke – valjda je grlu hladno, pa da ga ugrijemo! Pa zamislite samo kad na upaljenu sluzokožu dospemo vrelu tečnost! Zaista apsurdno! Ali se kod nas od te logike ne odustaje. Ljekari kažu da se sa upaljenim grlom mora piti što više tečnosti, ali sobne temperature. Kod nas? Nema šanse! Ako ste prehladili, babe su složne: utopliti se, nipošto ne izlaziti iz kuće, vreli čaj i čekaj da prođe.

Doktori svuda u svijetu tvrde da od rasta zuba djeca NE dobijaju temperaturu. Probajte i jednu jedinu crnogorsku majku da ubijedite da je to istina! Svaka će reći: uz svo dužno poštovanje, moje iskustvo kaže drugačije. Ja bar imam sreću da na to mogu da slegnem ramenima i idem dalje, jer mi rast zuba nijesmo osjetili sa Filipom.

Posebna priča je brzina kojom ljudi uzimaju antibiotike na svoju ruku. Bez recepta možete da kupite što god hoćete u bilo kojoj apoteci, pa imam i jedan slučaj u svom najbližem okruženju gdje osoba samoinicijativno pije antibiotike čim se ne osjeti dobro. Neća živa kod doktora (pod izgovorom da nije od onih koji za svaku glupost trče po doktorima, a zapravo ne ide od gologa straha) i svaka sugestija da ne pije antibiotike na svoju ruku se kategorično odbija. Davno sam i tu prestala da se miješam.

Pa ipak, ne mislim da to što modernoj medicini vjerujemo sve, osim da bolje od nas umije da izliječi ono najbanalnije, ima veze za primitivizmom. Kod nas se za svaku posebnost mentaliteta pominje primitivizam. Ne znam ni je li u pitanju prepotentost ili tvrdoglavost. Danima već razmišljam o ovome i došla sam do zaključka da mi se ipak čini da nije ništa drugo, do nepovjerenje. Neću vas lagati i reći vam da i sama ne vjerujem u horor priče koje mi redovno stižu od bliskih ljudi i koje se odnose na način na koji su tretirani u našim bolnicama, pogrešno liječeni, zapušteni, ili bar uvrijeđeni od strane naših ljekara, babica, sestara i slično. Narod nije glup, zna da Dr. House i sveznajući čudotvorci iz Grey’s Anatomy pripadaju fikciji i nimalo ne liče ljekarima iz naše svakodenvnice. Koliko god se divili vakcinama, operacijama, ljekovima i čudima današnjice, svakodnevna tema razgovora po kućama su greške ljekara, koje vječito pravdaju time što su im niske plate. I onda naš narod razmišlja da, kad smo teško bolesni, nemamo gdje drugo, nego moramo da se povjerimo nestručnim doktorima i da se molimo Bogu za pomoć.

E, zato ljudi smatraju da, bar za ove obične stvari, mogu da pomognu sami sebi. I onda im se čini da im to daje moć, da nijesu kao ovce, na milost i nemilost mesara. I mislim da zato guraju ono što su ih naučile babe i neće da čuju za mogućnost da babe nijesu bile u pravu.

Ja sam lično u tome među onima koji smatraju da su Amerikanci ispred svih, pa za svaku stvar uđem na sajt www.mayoclinic.com . Mayo Clinic je najbolja američka klinika i na sajtu imate spisak svih bolesti i poremećaja. Kliknete da ono što vas zanima i objašnjeno vam je sve: simptomi, što ljekar treba da ispita, koji su mogući tokovi terapije i, u slučaju banalnijih bolesti poput gripa, što možete uraditi kod kuće. Mayo Clinic je kao Biblija u našoj porodici i, iskreno, uz njihove preporuke se osjećam manje nemoćno. Naravno, neću sebi umjeti da izliječim bilo kakvu buduću komplikaciju, ali neću biti potpuna neznalica, niti ima toga ljekara koji će me natjerati da dijete podvrgnem injekcijama Longacefa za običnu prehladu. Možda to nije bog zna kakvi napredak, ali mi se čini da me vodi korak dalje od bapskih metoda, a korak bliže XXI vijeku u kojem se, svakako, osjećam bezbjednije.