Knjige

Današnji dan je počeo prilično ne-inspirativno: već pet dana ne možemo iz kuće od nevremena, a juče sam završila knjigu koju sam čitala i ne mogu da odlučim sa kojom da nastavim. Jučarašnja knjiga jeste prvi dio trilogije (Stieg Larsson, “Millenium”), ali mi nije do još 550 stranica trilera u drugom dijelu, pa još toliko u trećem… Nije loš triler, samo što me nervira kad nekome treba 550 stranica da ispriča priču koja bi stala u 100. Ali jesam zadovoljna što sam od 5-6 tajni iz knjige pogodila samo jednu. Volim kad me autor prevari, samo što sam promašila žanr. Jedini trileri koje volim su knjige Sidnija Šeldona i “Da Vinčijev Kod”, a Sidnija nijesam odavno čitala. Sjećam se intervjua sa Vukom Perovićem u kojem sam rekla kako treba pisati ono što volimo da čitamo, a on me je pitao koje ja to psihološke trilere čitam. Zbunila sam se i odgovorila nešto nemušto, jer je istina da ja uopšte ne čitam psihološke trilere, niti sam ikada imala namjeru da “Dječak iz vode” bude psihološki triler! Htjela sam da pišem dramu i uopšte ne znam kako sam skrenula u taj žanr!

Knjige koje volim da čitam su nešto sasvim drugo – volim dobru dramu, posebno ako je protkana ironijom (“Catcher in the Rye” – Lovac u žitu, nedavno preminulog Selindžera). Obožavam Marka Tvena i njegovog “Huckleberry Finn-a” kojega udovica Watson pokušava da “sivilizuje” i njegov sjajni način pričanja jedne dirljive priče o prijateljstvu između bijelog dječaka i odbjeglog crnog roba i o nepravdama rasizma i robovlasničkog sistema. Volim opširnu Ejn Rend i njen “Fountainhead” (Veličanstveni izvor) zbog načina na koji je prikazala kako društvo nastoji da uništi pravi, iskonski talenat da bi prikrilo sopstveni mediokritet. Volim Arundati Roj i odveć sam dosadna koliko je pominjem, ali je uspjela da napiše unikatnu knjigu, koja nije imitirala bilo šta napisano prije nje, a koju danas imitiraju mnogi (na primjer Rani Manika sa knjigom “Mati pirinča”).
Ono što najviše zamjeram balkanskim intelektualcima i fakultetlijama (dva veoma različita pojma koja mnogi vole da sjedine) je to što nameću ljudima šta treba da pročitaju da bi se smatrali obrazovanim. Ako ne čitate Ruse, ako ne znate napamet “Anu Karenjinu” i Dostojevskog, ukoliko nijeste pročitali “Tihi Don” i ne izjavite, pri tom, da ste obožavatelji Šekspirovih drama i Balzaka, vi nijeste dostojan čitalac! Molim vas, mora se znati napamet i po koji stih “Gorskog vijenca”, a vi poslije odlučite hoćete li se još i svađati da li je Njegoš srbovao ili nije! I ukoliko do dvadesete nijeste pročitali sva gore navedena djela, treba da se stidite! Ukoliko ih jeste pročitali, a nijeste voljeli – lažite!
E, zamislite, ja baš ne volim ruske klasike! Ne zato što ne mislim da su kvalitetna literatura, već zato što bih ja lično mogla da živim još sto godina bez njih. Ne odgovaraju mom ukusu i tačka. Ne volim da čitam Dostojevskog jer me udara u neki dio podsvijesti koji ne volim da čačkam, čini da se osjećam loše, izaziva mi gađenje prema ljudima. Ne sviđa mi se “Tihi Don”, zapnem već na početku kada snahi iščupaju jezik pa joj kulja krv u grlu. Ne podnosim Tolstoja jer je beznadežno opširan i stalno pominjem to što u “Ani Karenjinoj” Ljevin kosi cijelih trideset stranica. I nije da tokom tih trideset stranica on razmišlja o svom životu pa malo skrene temu sa košenja, već trideset stranica kosi i hvata korak sa onim ispred njega. Čovjek kosi! I kosi i kosi i kosi! I ne smatram sebe manjim intelektualcem zato što mi to vraški ide na nerve!
Ja knjige doživljavam kao malo ljepšu verziju filmova, jer duže traju i dopuštaju mi da ja zamislim likove, da se igram glumeći svakoga od njih, zamišljajući kako bih ja izgovorila njihove dijaloge. I baš kao što nije filmofil samo onaj ko razumije filmove braće Koen i ko je odgledao sva djela Kurosave, smatram da knjige postoje za svaki ukus i uzrast. Tu su kratke i duge forme, komedije i tragedije, istorija i naučna fantastika, lagana literatura i “pegle”, klasika i moderno od Nobelovaca do erotike i trač knjiga. I zaista knjiga može biti najbolji drug, ukoliko vam neko prije upoznavanja tog druga ne kaže: “Hej, moraš da se prvo družiš s ovim drugom ako hoćeš poslije da sam biraš svoje društvo, jer ako ti on nije drug – onda ti nijesi za druženje!” Naravno, na školi je da nameće lektiru, na nama da ili čitamo ili prepisujemo (za srednjoškolce i studente koji nijesu upućeni, sva svjetska djela možete naći prepričana i sjajno izanalizirana na način da položite svaki ispit, i to na sajtovima http://www.sparknotes.com/ i http://www.cliffsnotes.com/).
Ali ono što čitamo u slobodno vrijeme treba i mora da bude samo naš izbor i ne smijemo dopuštati da nas od njega obeshrabruju (osim ako je u pitanju priručnik za pravljenje bombe). Da nije tako, svi mi koji se trudimo da vam ponudimo svoje knjige bismo mogli da spakujemo kompjutere – bilo bi romantičnije da kažem da spakujemo “pera” – i da pođemo da se bavimo nečim drugim, jer su klasici odavno napisani i podijeljeni po bibliotekama.
A što se ovog autora tiče, pisanje mog novog romana me je danas neodoljivo podsjetilo na jedan cetinjski komision. Žena je toliko peripetija doživjela pri otvaranju tog svog malog butika, da je na kraju riješila da ga nazove “DOO Jedva”. I zaista, na tabli lijepo piše “DOO Jedva”. Filip ima trenerku kupljenu u “Jedva”, a i moja prva krojačka kreda je doputovala u Rim iz “Jedva”. Žena prodaje sve, od krede do garderobe za djecu i odrasle, a ja sam sve više mišljenja da, ako ovako nastavim, moj novi roman može da se zove “Jedva”. Ne zbog raznolikog sadržaja, već zato što tih tri stotine napisanih stranica stoji već dvije godine i ne mrda ni naprijed, ni nazad. Čekam da nešto promijenim, samo ne znam šta. Imam početak, sredinu i kraj, mislim da je priča dobra, ali nemam roman. Mislim da mi još uvijek nešto fali, ali ne znam šta! Ali doći će kraj i toj peripetiji, naslov će vjerovatno ostati “Uspavanka za Vuka” (da me Julka iz “Jedva” ne bi tužila za plagijat), i nadam se da će ovaj roman na kratko biti nečiji najbolji drug. Nadam se da njegovu čitanost ili nečitanost neće diktirati oni koji smatraju da ili voliš Dostojevskog, ili ti fale dvije daske u glavi, već da će mu uspjeh ili neuspjeh zavisiti od toga je li, baš kao i filmovi, našao nekoga sa čijim će se ukusom složiti. I nadam se da će biti malo bolje shvaćen od filmova braće Koen. Uz obećanje, naravno, da u knjizi neće biti opširnih kosača.